Samo bog može pomoći Šubićevcu, a ni on nije svemoguć! Promjene su žurne, neminovne. S te dvije, blago rečeno, očajničke misli završili smo svjedočenje novoj katastrofi(0:3) Narančastih u sudaru s ne baš jakom Lokomotivom. Kad smo to spomenuli Denisu Brašiću, prvom operativcu kluba on je reagirao kratko i jasno „Polako. Promjene dolaze sigurno i brzo“.
Je li dolazak Rajka Vidovića, dojučerašnjeg trenera Gorice samo kozmetička promjena ili, pak, snažna injekcija buđenja posrnulog šibenskog prvoligaša doznat ćemo relativno brzo.
No, nemamo nikakve dvojbe kako će u toliko potrebnoj mobilizaciji momčadi puno značiti njegov pomoćnik, šibenski zet i veteran Ivan Božić. Kao nogometni znalac nemalog iskustva i nogometaš, kojemu su nadmetanja „prsa o prsa“, bez čega neće biti pomaka na Šubićevcu, itekako poznata iz duge igračke karijere. Kao sportašu, koji nikad nije imao problema s organima ispod pojasa.
I nije riječ samo o promjeni na kormilu prve momčadi. Iz pouzdanih izvora saznajemo da i klupski menadžment drži kako je vrag odnio šalu. Da im je dosta negativnih i, nema sumnje, isforsiranih priča o financijskim problemima, te nedostatku dobre volje da se istinskim pojačanjima stvori momčad, sposobna da bude ravnopravna ostalim prvoligašima.
Zadnja informacija sa Šubićevca govori da vlasnik Željko Karajica stiže ne samo radi mira u kući, već i s dobrom voljom da isplati dugovanja igračima, koja su jamačno manja od brojki, spomenutih u šibenskim ćakulama. Istodobno, već sada se vuku potezi oko zimskog dovođenja provjerenih i nešto skupljih pojačanja, koja bi šibenski nogometni brod usmjerila prema sigurnim prvoligaškim vodama.
Utakmica s „lokosima“ je, nema sumnje, razgolila sve slabosti momčadi, koju je uzaludno na svoj miran način pokušavao probuditi Marko Kartelo. Prosječni gosti bili su Šibenčanima dominantni u svim elementima igre. U posjedu lopte, agresiji, čvršćoj(ne i čvrstoj!) obrani, a pogotovu pas-igri. Prijeko potrebnom elementu nogometnog nadmetanja, koji se u mizernom izdanju Narančastih ćutio tek u tragovima.
Za prikazani anti-nogomet jamačno nisu krivi „zločesti novinari“, koji već tjednima upozoravaju čelne ljude kluba i članove stručnog stožera kako su šibenska nogometna kola gotov nezaustavljivo krenula nizbrdo. Razloga za posrtanje na Šubićevcu je puno više nego što to sugerira pomalo stereotipni poklič „Uprava, odlazi!“
Kao da se većina u klubu ponadala da, poslije sjajnog starta od 9 bodova u četiri, mahom gostujuće utakmice, mogu imati „i ovce, i novce“. Točnije, vjerovali su s da jesensku stanku, pa i kraj prvoligaške utrke mogu dočekati s kadrom, koji se od čvrstog, borbenog kolektiva gotovo „preko noći“ preobrazio u bezvoljnu, nemotiviranu družinu.
Gdje je, primjerice, u tužnoj šibenskoj nogometnoj priči sportski direktor Mario Brkljača, koji je vjerojatno uvjeravao Željka Karajicu, neumornog Denisa Brašića (i ostale financijere) kako su Prekodravac, Bakić, Kavelj, Zdunić i ostali pristigli igrači „silno nadareni nogometaši, čijom će prodajom klub sutra profitirati, točnije vlasnici vratiti dobar dio uloženih sredstava“.
Ne, nismo zločesti, kad Brkljačin prilično jalov posao uspoređujemo sa silno potentnim igračima (Ćurić, Sahiti, D.Jurić, Schildenfeld…), koje je svojedobno angažirao bivši sportski direktor Ivan Bulat.
Nije, naravno, bila baš sretna ni trenerska promjena usred prvoligaške utrke, koja zapravo miriše na mudri bijeg bivšeg trenera Marija Carevića iz ne baš zavidne situacije, ali i odavno pripreman čin. U privatnim ćakulama bivši trener Šibenika, a novi kormilar Gorice nije baš štedio spomenutog sportskog direktora. S više nego indikativnom rečenicom „Doveli su mi sedam igrača, a da me nitko ništa nije pitao“.
A predaja štafetne palice između Marija Carevića i Marka Kartela imala je najgori mogući slijed. Srušena je kakva-takva kolektivna igra, stvorena prošle sezone, a novi trenerski „zahvati“ nisu donijeli ništa dobro. Naprotiv, nestao je toliko potrebni momčadski duh. Najbolja ilustracija toga je broj primljenih pogodaka u posljednjim ligaškim kolima.
Ako bismo, pak, dodatno secirali zbivanja sa, za šibenske prijatelje nogometa, mučne utakmice s „lokosima“, onda toliku doze naive, kakvu su Narančasti demonstrirali kod tri primljena gola nema ni u slikarskim djelima naivnih umjetnika iz Hlebina. Limitirani Prekodravac je, primjerice, htio glumiti zaboravljenog kaisera Franza Beckenbauera, kad se u svom kaznenom prostoru pokušao poigrati sa suparničkim nogometašima, te izgubio loptu, što je rezultiralo praktičnim rješenjem utakmice(0:2). I ne želimo „kontrirati“ jednom od žestokih Šibenčana, koji je u očaju kazao „Ja bih ga odmah poslao kući u Osijek. Ako uprava nema novca za njegovu povratnu kartu, ja ću je osobno platiti“.
Vrijedi i pitanje zašto je nadarenom Morrisonu bila dovoljna samo jedna slabija partija(protiv Dinama) da se preseli na klupu, dok drugi imaju rezervirano mjesto u početnom sastavu, iako u kontinuitetu igraju loše!?
U kakvom je, pak, virtualnom svijetu živio Marko Kartelo, kad je procijenio da će šibenski preokret u drugom poluvremenu donijeti već spomenuti Prekodravac i Zdunić, koji baš nije na „ti“ s loptom!? Kartelova alibi-rečenica poslije utakmice „Pokušali smo dati sve od sebe“ nije bila ni dovoljno samokritična, pa ni u skladu s onim što smo vidjeli u sudaru Narančastih i zagrebačkih „lokosa“. Naprotiv, aktualni kormilar Šibenika nas je silno podsjetio na jednog od glavnih likova iz nekad popularne televizijske serije „Izgubljeni u svemiru“. I definitivno podgrijao sve glasniju priču kako se on nije baš snašao na šibenskoj klupi u trenutku, dok se rušio narančasti nogometni svijet. Otud i neminovna promjena.
U trenucima očaja, od kojih nije bio imun ni potpisnik ovih redova, dobili smo poruku, koja nas je vratila u dobra, stara vremena Šubićevca. Javio se Kartelov trener iz igračkih dana Splićanin Ivan Pudar, kojega šibenska nogometna tvrđava pamti samo po dobru.
- Samo ja ovo mogu razdrmati i spasiti- tako je glasila Pudarova SMS-poruka, adresirana na starog novinarskog znalca.
Ne, nismo ni javno zagovarali Pudarov povratak u šibensko sedlo. Neovisno od toga što je taj nogometni veteran nedavno kazao „Ja sam rođeni hajdukovac, ali je u međuvremenu Šubićevac postao moja omiljena nogometna tvrđava, a Šibenik najdraži grad“. Ocijenili smo da bi agitacija za Pudarov povratak bila mokrenje naspram vitru, točnije da on klupskom vodstvu nije ni u primozgu.
I što nam preostaje drugo nego dati javnu potporu novom stručnom stožeru!? Svi Šibenčani se, ne samo navijači i igrači, neovisno o progutanim gorkim pilulama, moraju iskazati zajedništvom u iznimno teškim trenucima kluba, u čiju smo se vjernost bezbroj puta kleli. Zato bismo rado zapjevali tercu Rajku Vidoviću i Ivanu Božiću u evergrinu Dražena Zečića sa znakovitim naslovom „Ima li nade za nas!?“