Pohlepa, a ne potreba!? Marin Jakoliš i Mario Ćurić su pogriješili transferima iz Šibenika

Silno nam je žao što 37-godišnji Gordon Schildenfeld nije nogometnu karijeru završio tamo gdje je i počeo, na matičnom Šubićevcu. Pogotovo što je njegov odlazak (povratak) na Cipar uslijedio samo koji dan poslije medijskog istupa u stilu: “Gdje mi može biti ljepše nego u mom Šibeniku, u novoizgrađenoj kući!? Moj rodni grad zavoljela je cijela moja obitelj. I supruga i djeca.”

Jednako nam je žao što se nešto mlađi Ante Rukavina, kojega je zadarski internacionalac Josip Skoblar svojedobno proglasio “najnadarenijim napadačem u Europi”, već mjesecima više brine o ulovu liganja i orada nego o pogodcima i pasovima, iako je, također, mogao u jesen svoje nogometne karijere itekako pomoći “narančastima”. Šubićevcu, prema kojemu je svojedobno iskazao izuzetnu korektnost kad je naknadno potpisao prvi profesionalni ugovor, iako u tom trenutku nije imao nikakve formalne obveze prema matičnom jatu.

Briljantni kod Rosasa

Na Rukija i Šifu (ne)posredno su nas podsjetile informacije o ne baš sjajnom nastavku karijere Marina Jakoliša i Marija Ćurića, koji su za “vladavine” Španjolca Rosasa naprosto briljirali u šibenskom dresu, te tako izazvali izuzetno zanimanje domaćih i inozemnih klubova. Koliko su pogodili odlaskom sa Šubićevca, neka prosude čitatelji poslije vjerodostojnih informacija, koje im serviramo tek kao suhu statistiku. Bez ikakve zle namjere.

Zbog neuvjerljivih igara u Angersu, koji je uzgred rečeno na 15. mjestu francuske prvoligaške utrke, Jakoliš je završio u drugoj momčadi tog kluba, pa se tako, umjesto s Brazilcem Neymarom i Argentincem Messijem, nadmeće s (polu)profesionalcima u Četvrtoj francuskoj ligi. Tek je nešto bolja sudbina Marija Ćurića, koji još nije bio starter u moskovskom Torpedu, posljednjeplasiranom klubu Prve ruske lige.

Zloćudne ćakule

Kad sve to spojimo s činjenicom da je prošle zime gazda šibenskog prvoligaša Marino Jurić na istarskim pripremama nudio Jakolišu, za domaće prilike, gotovo basnoslovnu svotu od 12 tisuća eura mjesečno, a da je Šubićevac za odlazak Ćurića, koji je ljeto na Transfermarktu počeo s 1,5 milijuna eura, dobio samo 300 tisuća eura, onda nije riječ samo o (profesionalnim) igračkim promašajima, nego i o poslovnim neuspjesima. U svakom smislu te riječi.

Iako su šibenskim nogometnim kuloarima kružile zloćudne sportsko-političke ćakule, suprotno prije navedenim transferima, nadareni stoper Viktor Damjanić potpisao je profesionalni ugovor s matičnim Šubićevcem do 2025. godine.

– Nisam ni sumnjao u takav ishod pregovora između nadarenog igrača i šibenskog prvoligaša, zbog jednostavnog razloga što mu iz skradinskih krugova poznajem oca kao korektnog čovjeka, pa zašto bih bio drugačiji kad je riječ o Šubićevcu i njegovu sinu – kazao nam je dvadesetak dana prije Viktorova potpisa skradinski zet Goran Gulin, poznatiji kao solist šibenske klape “Bonaca”.

I što reći na kraju za (očito promašene) odlaske Jakoliša i Ćurića nego citirati fra Jakova Begonju, koji je na kraju sjajne promocije monografije “Pakovo selo jučer, danas, sutra” posegnuo za jednako domoljubnom i emotivnom mišlju: – Teško se mirim s odlascima naših mladih ljudi preko granice. Na to ih, po mojem mišljenju, više tjera pohlepa nego potreba!

I još nešto! Nije teško zamisliti koliko bi Šibenik bio jak da je na lijevoj strani napada Marin Jakoliš, a razigravač Mario Ćurić!