Odavno nismo vidjeli tako ratničku i mušku igru Šibenika kao u prvom poluvremenu u utakmici s Varaždinom (1:2), ali gotovo nikad toliko nedostatka nogometne inteligencije kao u trenucima kad su tri boda praktički bila na pladnju. Izgubljena su na gotovo nevjerojatan način. Pri vodstvu od 1:0 i s igračem više "narančasti" su pronašli jedini put, što je vodio prema porazu.
S našom konstatacijom složio se i trener Šibenika Mario Cvitanović.
- U prvih sat vremena prikazali smo najbolju igru otkad sam ja trener. Varaždinaca, koje svi hvale, "nije bilo nigdje". Ta igra je bila plod onog što smo radili tijekom tjedna, pa i razgovarali poslije treninga. To je Šibenik kakav želim, rezultati će doći. A o događajima poslije našeg vodstva i isključenja najboljeg varaždinskog igrača Teklića radije ne bih govorio. To je nevjerojatno, neprihvatljivo - kazivao nam je Cvitanović.
Trener Šibenika je, nema sumnje, pogodio kad je Kolumbijca Mesu prebacio u sredinu travnjaka, pa tako s Bernardom Matićem inicirao čvrstu duel - igru s čak 19 profesionalnih faulova u prvih 45 minuta. U tom su razdoblju Varaždinci, ako izuzmemo slobodni udarac Tonija Teklića, unatoč terenskoj premoći, djelovali posve bezopasno za šibenskog vratara Rogića.
Kontra zdravog razuma
To što se događalo u zadnjih 20 "i nešto" minuta ne može prihvatiti zdravi nogometni razum. U trenutku kad je Šibenik vodio 1:0, a gosti, zbog grubog nasrtaja Tonija Teklića na Mislavu Matiću ostali s igračem manje, "narančasti" su djelovali kao iz nekad popularne televizijske serije "Izgubljeni u svemiru". Neshvatljivo je da samo minutu poslije isključenja najboljeg varaždinskog igrača lijeva strana obrane Šibenika ostane prazna kao automobilska pista, te da potom uslijede čak tri opasna udarca gostiju, od kojih je jedan zapeo za Mesinu ruku te rezultirao kaznenim udarcem.
Kako tumačiti da domaćin s igračem više, umjesto da razvuku igru po bokovima, uporno poseže za jalovim okomitim loptama!? Nije baš lako objasniti o čemu je razmišljao Ivan Delić kad je u trenucima dok je još uvijek postojala šansa za pobjedu napravio drugi žuti (čitaj: crveni) karton!? Da ne govorimo o nepreciznom paralelnom pasu Mislava Matića u čistoj situaciji, što je rezultiralo "kontrom" i konačnom pobjedom gostiju!? Ne bismo posve poštedjeli ni trenera Marija Cvitanovića, koji je, također, u trenucima kad se gosti grčevito brane, mijenjao jedinog strijelca i dobro raspoloženog Ivana Dolčeka, a na travnjaku ostavio Duju Čopa, koji se 90 minuta doimao kao veteran bez snage, šuta i ideje. Ostanak Dolčeka možda ne bi promijenio nesretni tijek završnice susreta, ali ovosezonska statistika govori da je upravo taj nogometaš u važnim utakmicama s Rijekom i Hajdukom u zadnjim minutama demonstrirao spretnost, dribling i preciznost.
Književnim jezikom kazano, Mario Cvitanović čeka duže buđenje Duje Čopa nego što je Samuel Beckett u svom znamenitom romanu čekao na povratak Godota.
Poslije utakmice s Varaždinom i svega što se zbivalo u zadnja četiri kola, nije nam nimalo žao ni stručnog stožera ni igrača. Suosjećamo jedino s vlasnicima kluba, američko-primoštenskom obitelji Jurić, te s Funcutima, koji nisu posustajali u bodrenju, otkako je počela aktualna, po mnogočemu čudna šibenska natjecateljska sezona, protkana brojnim remijima, fatalnom neefikasnošću i neuvjerljivim igrama.
Upiranje prstom
Vlasnike kluba izdali su gotovo svi kojima su dali svoje povjerenje. Na gornjem i donjem katu. Na Šubićevcu su se ove jeseni događale samo kozmetičke promjene. Promijenjen je šef marketinga, šef omladinskog pogona, glasnogovornica kluba i trener Damir Čanadi. A što se tiče bitnih problema, nije poduzeto ništa ili gotovo ništa. Pa tko će ako ne sportski direktor Dario Dabac odgovarati za nesretno složenu, ali kao nikad brojnu igračku križaljku!? Dio navijačkog puka upirat će prstom i u nekim drugim smjerovima, ali otkud pravo novinaru javno prozivati ljude koji nisu ni u kakvoj službenoj funkciji u klubu!?
Takve (ne)osnovane priče prepuštamo onima koji vode klub i vlasniku šibenskog prvoligaša.
Na stranicama našeg lista uzalud smo upozoravali na značenje četiriju utakmica, u kojima Šibenčani nisu nikako smjeli unaprijed izvjesiti bijelu zastavu. Lokomotiva i Istra u gostima, te Slaven Belupo i Varaždin na Šubićevcu. S potajnom računicom da bi se moglo osvojiti 7-8 bodova. Računica je imala itekako smisla kad je riječ o gostovanjima u Zagrebu i Puli, odakle su se "narančasti" vratili neporaženi, dok se posve promašenom pokazala gotovo logična kalkulacija da bi se Šibenik, konačno, mogao domoći punog plijena na svom travnjaku. Da se dogodi nešto u čemu su Funcuti i ostali guštali zadnji put protiv Lokomotive jedne ne baš bliske ljetne večeri, 29. srpnja. Dvije stvari cijelu problematiku čine još drastičnijom, pa i ironičnom. Nisu Koprivničani i Varaždinci demonstrirali kvalitetu pred kojom je domaćin trebao ustuknuti. Naprotiv, riječ je o prosječnim, ali taktički discipliniranim prvoligaškim momčadima i, još jednom ćemo biti grubi, inteligentnijim pojedincima.
Mediji su bili puni priča o Varaždinu kao "hitu prvenstva", a gosti su djelovali gotovo nemoćno, dok su Šibenčani šezdesetak minuta igrali čvrsto, muški. Neovisno o tomu što domaćin nije plijenio nekom kombinatornom igrom. Dapače, poslije nesretnog, da ne kažemo glupog poraza činilo se da su u prvih sat vremena nadmetanja s Varaždinom, konačno, malo došli sebi, pa i demonstrirali natruhe kolektivnog nogometa.
Vrlo gruba istina
No, što vrijedi dojam o satu "pristojne" igre, kad je šibenski semafor na kraju utakmice svijetlio tužnim brojkama!? I neizbježno je pitanje "Što sada?". I laiku je jasno da utakmica s Dinamom u Maksimiru nije prilika za popravljanje bodovne bilance. Da će prije odlaska na zimsku stanku biti sve samo ne lako protiv Osijeka na Šubićevcu.
Jutro je, kažu, uvijek pametnije od večeri. Katkad nezasluženi neuspjesi mogu biti poticaj da se trener i momčad još više zbiju, međusobno približe. No pritom ne treba bježati od grube, vrlo grube istine. Istine, koja ima dva dijela. Valja moliti Boga da se Šibenčanima u zadnja dva kola ne približi trenutačni "davljenik" Gorica, a još više da u ligaškoj stanci, dok budemo navijali za "vatrene" u Katru, klupsko vodstvo posegne za onim što šibenski prijatelji nogometa odavno očekuju od njega. Da širom otvore izlazna vrata nogometašima, koji igrama i ponašanjem ne zaslužuju prvoligaški dres, te da posegnu za pojačanjima, koja će to biti u punom smislu te riječi. Prvenstveno, za jednim maštovitim razigravačem i ubojitim napadačem, iako ne smijemo podcijeniti ne baš usamljene stavove da Šubićevac u ovom trenutku treba čak četiri "prava" pojačanja. Hoće li taj posao prepustiti sportskom direktoru Dapcu i njegovim bliskim suradnicima!? To je pitanje vrijedno "milijun dolara"!?
Autor ovih redaka ne računa na milijun dolara, ali si, kako zna govoriti "vječni" Ćiro Blažević, "utvara" da zna odgovor na to itekako osjetljivo pitanje. U trenutku kad je poznato da je vlasnik Marino Jurić "keširao" više od 2 milijuna eura u stabilizaciju kluba, a predsjednik HNS-a Marijan Kustić među stadionima koje valja učiniti europskima drži i Šubićevac, šibenski prvoligaš treba čvrstu, nogometnu ruku, koja će se javno isprsiti u rješavanju nagomilanih teškoća na gotovo svim razinama. Jer, uza sve poštovanje iskusnom gospodarstveniku Rinu Juriću, kao predsjedniku Nadzornog odbora, i nemalim simpatijama prema vrijednoj i ljepuškastoj predsjednici Marini, jasno je da oni žele rješavati financijsku, ali ne i nogometnu problematiku, koja se ljetos poslije dovođenja 15 novih igrača te ispisnica "nepoželjnim" činila puno jednostavnijom od aktualne, nimalo privlačne situacije na Šubićevcu. Ili, "Meni treba muška ruka", kako bi zapjevala šibenska ženska klapa "Rečina".