Kako tretirati zadnji rezultat (1:1 u gostima s Lokomotivom) nogometaša Šibenika!? Još jednim mršavim remijem ili sretnim ishodom!? U suvremenom nogometu veći posjed lopte ne znači previše još od famozne utakmice finala Lige prvaka između muenchenskog Bayerna i milanskog Intera, kad su Nijemci imali 63 posto posjed lopte, a Talijani ih ohladili s 2:0. U nadmetanju s “narančastima” “lokosi” su dominirali na sredini travnjaka, ali s izuzetkom grede Kulenovića te (pred)božićnog dara Stefana Perića, nisu imali bolje prilike od Šibenčana (Čop, Marasović). A onda se, kad su šibenske lađe gotovo potonule, dogodio spas u zadnji čas. Dugo će se pamtiti izjednačujući pogodak iskusnog Patricka Salomona. Ne samo zbog njegova značenja u prvoligaškom hodu “narančastih”, već gotovo i više zbog siline i ljepote udarca, kojim je austrijski internacionalac donio neviđenu radost nemaloj skupini nazočnih Funcuta i Šibenčanima kraj televizijskih ekrana.
Korak-dva više
No, euforija, nastala zbog izjednačujućeg pogotka u sudačkoj nadoknadi, nije spriječila trenera Šibenika Marija Cvitanovića da bude grubo realan.
- Zašto ne pohvaliti karakter naših igrača, pogotovu njihovu želju da preokrenu tijek utakmice!? Ovo je naš deveti remi, drugi sa mnom na klupi. No, za plovidbu mirnim vodama potrebno je i pobjeđivati. Napravili smo korak-dva više u odnosu na prošlu utakmicu, ali to nije dovoljno. Moramo biti puno bolji. Nismo točni u dodavanjima i zato ne možemo imati inicijativu - kazao je Cvitanović.
Ipak se kreće! Tom bi famoznom izrekom mogli tretirati male, ali vidljive pomake u igri Šibenika kad je riječ o napadu i veznom redu. Novi trener posegnuo je i za prvom radikalnom taktičkom izmjenom. Točnije, Čanadijev sustav s tri stopera preobrazio je u četiri igrača u zadnjoj liniji, otkrivajući još jednom kako se Kolumbijac Mesa može snaći na bilo kojoj poziciji u obrambenoj fazi, pa i na desnom beku. Ukratko, dijagnoza igre i stanja na Šubićevcu je puno jasnija od terapije za kojom mora posegnuti Cvitanović kako bi riješio ili barem ublažio očigledne teškoće u kreiranju suvisle i organizirane igre prema naprijed. Taj problem postaje to veći kad se dogode neuvjerljiva izdanja najiskusnijih. Najubojitijeg šibenskog napadača Ivana Delića i bivšeg reprezentativca Duje Čopa, koji je djelovao još bljeđe. Uostalom, onakav promašaj u zicer-situaciji poslije prekrasne minijature Delića i Vidovića Čop ne smije sebi dozvoliti.
Nemali je problem i loša duel-igra nadarenog Nike Raka, zbog čega suparnički napadači i vezni igrači lakše dolaze u krilo šibenskim stoperima.
”Gdje je nestao čovjek?” Taj popularni glazbeni refren je itekako aktualan kad je riječ o Leonu Krekoviću, koji je bio najbolji šibenski strijelac u pripremnom razdoblju. Suprotno tome, iako se nikad ne treba zalijetati s procjenama, u ono malo minuta, koliko su proveli na travnjaku, imali smo osjećaj da vrijedi na dozirajući način pružati prilike brzonogom Špeljaku i spretnom Marasoviću. Vjerujemo da je i Bernardo Matić, suprotno taktičkim lutanjima za “vladavine” Čanadija, u stanju pojednostavniti svoju igru, te biti itekako koristan u duelima i skoku. Da mu više manjka samokontrole nego nogometnog znanja. A što se tiče Cvitanovićeve teze o “netočnim dodavanjima”, ona je bolno istinita, jer je, poslije odlaska Ćurića, Šubićevac ostao bez tipičnog razigravača. S problemom, što se do angažiranja novog generatora pas-igre, može riješiti samo taktičkom “specijalkom”, u kojoj dominiraju jednostavni, kratki pasovi i brza tranzicija.
Brzi i pokretljivi
Temeljno je, dakle, pitanje hoće li šibenski kraljevi remija konačno dočekati pobjedu!? Slaven Belupo je dobra prilika na šibenskom travnjaku. Ne, ne treba se zavaravati da će biti lako poslije glatkog (0:4) poraza Koprivničana na njihovu terenu protiv zahuktalih Osječana. Dapače, stručni stožer Šibenika s razlogom upozorava na temeljne osobine idućeg suparnika.
- Slaven teži kolektivnoj igri. Imaju mladu, brzu i pokretljivu momčad. Krasi ih i dobra tranzicija. Nisu baš slučajno osvojili čak 17 bodova - kazivao nam je trener Cvitanović.
Nije teško naslutiti da će novi kormilar Šibenika ostati pri svojoj obrambenoj zamisli od četiri igrača u zadnjoj liniji, točnije da u cilju poboljšanja igre na sredini travnjaka i u napadu inzistira na većem broju veznih igrača i napadača. Njegove pedantne analize odigranih utakmica sugeriraju još jedan šibenski problem. U remiju s Lokomotivom, ako izuzmemo mladog Ivicu Vidovića, najviše su pretrčali najstariji igrači Duje Čop, Josip Kvesić i Patrick Salomon. Kao da dvije zadnje utakmice (Gorica, Lokomotiva), koje je potonji začinio sjajnim duplim pasom (i promašenom prilikom), te zagrebačkim pogotkom koji će se zbog siline udarca i efektnosti još dugo prepričavati, prisiljavaju trenera da Salomona gurne u nešto ofenzivniju ulogu u veznom redu. Točnije, da ulogu zadnjeg veznog igrača ili “šesticu” prepusti nekom drugom. Kome!? To će Cvitanović odlučiti praktički u zadnji trenutak, ali je jasno da će pravi fajteri imati prednost pred onima koji bježe od duel-igre i posežu za krivim pasovima. Da njegov prethodnik Damir Čanadi, ako izuzmemo totalnu defenzivu, nije u svemu bio u krivu.
Zbog toga je vjerojatno itekako aktualna dvojba je li nadarenom Niki Raku poslije niza ne baš uvjerljivih izdanja potrebniji predah ili daljnje forsiranje!? Koga, uz Delića, gurnuti u napadačke uloge, kad se većina kandidata čini jedan drugom do uha: Arai, Kreković, Špeljak? Gdje su u aktualnoj priči Burgui, Dolček i Čop? Jesu li oni bliže ulozi vrijednih “džokera” ili startera!? Posve je jasno jedino to da Cvitanović, ako podsjetimo na podatak o pretrčanim (kilo)metrima, neće dugo tolerirati igrače koji ne ginu poslije izgubljene lopte ili ne jurišaju u toliko presing. Jer Koprivničane se može dobiti, prije svega, njihovim oružjem: trkom, agresijom i kolektivnim pristupom igri.
Apsurdna statistika
U cijeloj priči sedmu poziciju Šibenika na ligaškoj ljestvici dodatno komplicira činjenica da su se autsajderi (Slaven Belupo, Varaždin, Istra) poredali iznad “narančastih”, a da se, prema očekivanju, bude momčadi koje su kao nikad loše startale u novoj sezoni, poput Rijeke. Uostalom, svjedočimo gotovo apsurdnoj statistici da Šibenik s gol-razlikom od 9:10 ima čak pet bodova manje od Koprivničana, čiji je omjer danih i primljenih pogodaka (9:22) blizu epiteta “katastrofalan”.
Zbog svega toga teško je pobjeći od izreke “kako će ‘narančasti’ važnu utakmicu završiti, sa štitom ili na njemu”? A neovisno o ne baš tihom grintanju navijača “kako su Šibenčani u zadnje dvije utakmice prikazali neprivlačan nogomet”, skloniji smo filozofiji onih pedesetak Funcuta, koji u Kranjčevićoj nisu posustajali u navijanju i kad se činilo da je poraz neminovan. Kao da su slutili predivan pogodak Patricka Salomona, koji je podgrijao uobičajenu izjavu najstarijeg Funcuta, 94-godišnjeg doktora Tomislava Vrcića, “kako je, ipak, najvažnije ne izgubiti”. Pogotovu u kontekstu (pra)stare istine da se (osvojeni) bodovi zbrajaju, a (loši) dojmovi brzo zaboravljaju.