Pa je li to moguće.... Fantastična Hrvatska izbacila je prvog favorita za naslov prvaka svijeta Brazil nakon izvođenja jedanaesteraca te po drugi puta zaredom, treći puta u povijesti, izborila polufinale svjetskog prvenstva!
Senzacionalan ishod četvrtfinala nije se dogodio slučajno. Hrvatska je unutar 120 minuta pokazala bolji nogomet od Brazila, iako su suparnici bili ti koji su propustili šanse za pogodak. No, poanta je priče da su sve prilike Titeove momčadi bile posljedica izvanrednih individualnih poteza, prije svega jednog od najnekorektnijih, ali i najtalentiranijih svjetskih igrača, Neymara Juniora. On je taj koji je praktično iz “ničega” začeo akciju za pogodak i naposljetku je fantastično realizirao. Ali, kad govorimo o zrelosti igre, pogotovo u kontekstu kvalitativnih individualnih razlika (u korist Brazila), Hrvatska je bila koplje iznad.
Dalićeva je taktička priča bila vrlo pragmatična i logična. Bio je svjestan da se ne može nadigravati, odnosno otvarati prostore u obrani i napasti Brazilce. Postavio je momčad u nominalni 4-3-3, koja se u defenzivnom bloku postavljala u 4-5-1 i maksimalno sužavala sve prostore suparnicima.
Stavljajući Pašalića na desno krilo Dalić je učvrstio srednji red, jer je veznjak Atalante snažan i taktički vrlo discipliniran, može puno trčati i pokriti dvije pozicije. S četiri igrača u sredini terena Hrvatska je sjajno kontrolirala loptu, koristeći između ostalog i praznine koje je u središnjici ostavljao Brazil. Njihov izbornik Tite bio je uvjeren, kao i do sada, da su Casemiro i uz povremenu pomoć Paquete i Danila (ubacivao se u sredinu s lijevog beka), dovoljni da izdrže hrvatske pokušaje napadanja, a da se onda tri ofenzivca (Vinicius, Richarlison, Raphinha) uz slobodnjaka Neymara mogu posvetiti građenju akcija za pogotke.
Ono što Tite nije računao, a morao je, to je da Hrvatska ima opasne španere i osobito ponosite igrače. Kako je teklo vrijeme sposobnost tih španera (Brozović - Kovačić - Modrić) da kontroliraju igru u punom smislu te riječi bila je sve konkretnija. Isto tako bilo je očito da Brazil nije navikao tako patiti u igri te da je protokom vremena postojao sve nervozniji.
Pogotovo se to moglo osjetiti nakon više prilika koje je neutralizirao bravurozni Livaković, i kada su rasle i bojazni od toga da bi im se to moglo obiti o glavu. Gol Neymara ih je zavarao, jer su mislili da je sve riješeno. Tada su zanemarili činjenicu o borbenosti Vatrenih, njihovom ponosu koji im nalaže da se nikad ne predaju,a pogotovo činjenicu da Hrvatska ima izvanredne igrače. Oni su to potvrdili akcijom za 1:1, a onda su sve zajedno, tehnički i mentalno, potvrdili u još jednom fantastičnom izvođenju jedanaesteraca.
Ova Hrvatska je kao i ona u Rusiji, tzv. Modrićeva generacija. Ova u Kataru je već sada napravila simbolički više od one koja je izborila finale. Jer u Rusiji se nakon prvog kruga osjećalo da ona može jako puno.
Ovdje se u Kataru nakon grupne faze nametalo da ona ne može jako puno. No, potvrda Hrvatske je raskošna. Ona je eliminirala Belgiju, broncu iz Rusije, ona je sada zavila u crno Brazil, koji se nametnuo kao veliki favorit Mundijala. Bilo bi prelako pričati o Modriću, Perišiću, Brozoviću, Kovačiću, Lovrenu, pa i o puno mlađem Gvardiolu.
Ovo je fantastična priča koju zaslužuju uokviriti igrači koji su bili po predrasudi osporavani, svejedno je govorimo li o Livakoviću, protiv Brazila izvanrednom Juranoviću, strijelcu pogotka za anale Petkoviću, istinski poniznom i vrijednom Oršiću, šutljivom i učinkovitom Pašaliću, sve boljem Sosi i drugima....
Zlatko Dalić je ostvario ono što će teško netko jednog dana nadmašiti. I tu ne govorimo (samo) o Hrvatskoj, nego uopće. Sa selekcijom iz tako male zemlje dvaput zaredom ući u polufinale Mundijala, to govori više od tisuću riječi.