Već su otkucavali sitni noćni sati kad smo poslije utakmica Hrvatska – Island potražili šibensko-splitskog nogometnog veterana Antu Žaju.
– Utakmica s Islandom je odrađena na manje-više očekivan način. Pobjeda na krajnje racionalan način i saznanje da su Kalinić, Ćorluka i Badelj i te kako spremni ako zatreba. I prije susreta sam prihvatio Dalićevu logiku da u tom nadmetanju najviše moramo voditi računa o sebi. O tome da bez nepotrebnih kartona i ozljeda, odmorniji i spremniji, dočekamo osminu finala. Uostalom, Dalić je samo kopirao svoje prethodnike Slavena Bilića i Ćiru Blaževića. Ćiro je protiv Portugala na Europskom prvenstvu poslao "šarenu", a Bilić 12 godina poslije praktičku pričuvnu postavu. A kalkulacije oko toga s kim se bolje sresti u drugom krugu su vražja stvar. Često je to račun bez krčmara. Danci su, vjerujem, hrvatski suparnik po mjeri. Ne i bezopasan. Imaju opet Schmeichela, ali mlađeg. Ako već spominjem njihove bivše zvijezde, onda mi se Eriksen čini čak i bolji od Laudrupa. On je "poslovođa" vrlo kompaktne momčadi. Mi smo jednako kompaktni, a imamo, vjerujem, bolje pojedince. Nije li logično uz takvo saznanje očekivati novu pobjedu? – krenuo je Žaja.
Dalić uveo red
– Znate, ja sam vam čovjek starog kova, koji drži do svoje riječi, pa, eto, održavam obećanje o razgovoru za "Šibenski", no nije me baš volja za to. Ovih dana mi se velika radost zbog uspjeha "vatrenih" miješa s nemalom tugom. Zbog smrtnog slučaja u obitelji mog prijatelja Stanka Bogdana. Bolje rečeno, moga šibenskog brata. Sa Stankom drugujem od osnovne škole, on mi svakodnevno javlja što se događa u mom rodnom Šibeniku. Odavno sam ja na splitskoj adresi, ali je srce ostalo u tisnim šibenskim kalama – počeo je 76-godišnji splitski Šibenčanin Ante Žaja, kojega se kao nogometaša rado sjećaju i hajdukovci i funcuti. Na Šubićevcu je davao sjajne partije u momčadi, koju su još predvodili šibenski funcuti Nadoveza, Rora, Orošnjak, Miljević i Aralica, dok su ga na starom Placu zvali Silver jer je "brijao" tako oštro na travnjaku.
Žaje su odavno prodali svoju staru kuću u šibenskom Varošu. Stariji brat, bivši veleposlanik Marko, odmara se na Prviću, dok je Ante u ljetnim mjesecima godinama utaboren u svojoj vikendici u Šparadićima.
Prepoznatljiv rukopis
– Ja sam vam imao problema sa srcem, pa mi je najlakše gledati Hrvatsku ili Hajduka sa suprugom Katom. Tako se manje nerviram. Ona je, kad igraju "vatreni" i "bijeli", puno žešća od mene, pa ne moram toliko ludovati. Tako je bilo i protiv Argentine. To je utakmica za koju je svaki komentar suvišan. Baš kao i za činjenicu da smo već poslije drugog susreta osigurali plasman u drugi krug. Potvrđeno je da možemo daleko. Da imamo i igru i igrače. U našoj igri je silno prepoznatljiv trenerski rukopis. Ne slažem se s onima koji tvrde da zvijezde poput Modrića ili Rakitića samo treba pustiti da igraju. To je diletantsko razmišljanje. Upravo su Luka i Ivan željni taktičkog reda, koji nam je očito ponudio izbornik Dalić. Meni se čini da mi Hrvati nismo ni svjesni što znači onih 3:0 protiv Messijeve Argentine. Sjeća li se itko susreta kad je mali nogometni čarobnjak ostao bez prilike za pogodak, bez "slobodnjaka"!? A za to je najbitnija bila naša taktika, dobro skautiran suparnik. U toj taktičkoj bitci, uza sve poštovanje koje gajim prema kapetanu Modriću, meni je najbolji bio Marcelo Brozović. Trkom, odgovornošću, pasom i pokrivanjem prostora silno me podsjetio na pokojnog Hajdukova reprezentativca Antu Žanetića, koji je bio čudo od igrača. Mogao je odigrati desnog halfa, ali i krilo. Baš kao i Brozović – govori Žaja.
Ante Žaja ne spominje nogometaše Šibenika. Za to ima svoj razlog.
Švabin poučak
– Iz vremena kad sam bio direktor Hajduka, a Šibenik bio prvoligaš, izbjegavao sam gledanje međusobnih nadmetanja moja dva najdraža kluba. Otišao bih u vikendicu u Šparadiće te povremeno slušao radioprijenos. U moje doba nije bilo ovog besmislenog rata Poljuda i Šubićevca. Naprotiv, tražili smo i nalazili putove suradnje. A Hajduku treba biti u interesu jaki Šibenik. Na šibenskom travnjaku se uvijek rodi neki dobar igrač. U reprezentaciji je sad mali Duje Ćaleta, a da smo bili pametniji, bio bi s njim i Arijan Ademi. Igrač koji je albanskih korijena, a po svemu drugom zakleti Šibenčanin. Čvrst i brz igrač sa smislom za pas-igru. Njegovu brzinu bih posebno potencirao, jer tko bi dirao u Ćorluku i Badelja da su hitri!?
Splitski Šibenčanin je uporan u još nekim usporedbama. Mario Mandžukić ga kao napadač, koji silno poštuje defenzivne zadaće, uvelike podsjeća na hajdukovca Zlatka Vujovića.
– U pravu je Ivan Gudelj kad tvrdi da bi Mandžukićevu igru kao napadača, koji stalno ispunjava defenzivne zadaće, trebalo prikazivati kao oglednu u nogometnim školama. Za trenere i igrače, svejedno. On nikad nije na mjestu. Uvijek je u trku ili u zraku, te nerijetko i na travi! Tako je pošteno igrao i Zlatko Vujović. I sjećam se izjave zadnjeg jugoslavenskog izbornika Ivice Osima poslije Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. Švabo je nakon povratka s Mundijala kazao: "Opet bih forsirao Vujovića, a ne zvezdaša Dragišu Binića, jer Binić uopće ne razmišlja o igri u oba smjera." Naravno, sve naše taktičke zamisli ne bi držale vodu da nije Modrića. Umjesto analize njegove kompjutorski točne igre, podsjetit ću vas na kraj utakmice s Argentinom. Za razliku od Messija, koji je pobjegao u svlačionicu, Higuain je zagrlio Modrića i podigao palac u vis. Kao priznanje za Lukinu maestralnu igru. Oduševio me i jedan splitski prijatelj koji je poluozbiljno kazao: "Budući da smo pobijedili dvostrukog prvaka svijeta, sad se možemo vratiti kući."