Kada je Zlatko Dalić ključ slovačkog lokota pružio u ruke Nikoli Vlašiću, vrlo je dobro znao što radi. A 21-godišnjak, koji je igrao s teretom Rakitićeve, pa i Kovačićeve zamjene, spremno ga je primio, otključao šifru i silovito, bez kompleksa ušetao u slovačku kuću te napravio nered.
Dalićev potpis bio je iskoristiti Lobotku, a Vlašić je to učinio besprijekorno: bio mu je vječna sjena, a onda ga se uoči gola sjajno otarasio i nanišanio donji desni kut Dubravke, za svoj premijerni pogodak u dresu koji mu, sada više nema nikakve dvojbe, ne da nije prevelik, već mu stoji kao saliven.
- Ma spavao sam mirnim snom, ne brinite - javio se taman prije polijetanja za Baku Vlašić, koji je s Jutarnjim podijelio prve impresije njegove prve velike utakmice za “vatrene”.
- Osjećaj je sjajan, jasno, no ne toliko zbog sebe ili tog gola, već doista zbog partije cijele momčadi: svi, ali baš svi su bili perfektni.
Koliko je bilo teško nositi breme Rakitićeve i Kovačićeve zamjene?
- Da vam budem iskren, nije uopće. Da se razumijemo, radi se o vrhunskim igračima, svjetskim klasama, ali kako je izbornik bio poručio: ‘Ovdje svi mogu i moraju nadomjestiti svakoga’. A s obzirom na to da se u klubu osjećam vrhunski, i sâm sam na teren istrčao prepun samopouzdanja, niti u jednome me času nije tresla trema. Što je zasluga i cijele momčadi, ali i tebi je u glavi psihološki mnogo lakše kada znaš da igraš okružen igračinama, momcima koji su osvojili svjetsko srebro. S obzirom na to da smo otpočetka imali plan, i provodili ga u djelo, da smo odmah od samoga starta pokazali kakve su namjere i kako se osjećamo, treme, realno, nije moglo biti.
Izbornik je na vama temeljio velik dio plana za Trnavu, što se pokazalo dobitnim.
- Pričali smo i uigravali taj scenarij, nakon što smo do detalja proučili suparnika, i da, ideja se zasnovala da budem uz Lobotku te da koristim što je više moguće taj međuprostor koji se stvarao iza njegovih leđa te njihove obrane. U suradnji s Lukom i Brozom, ali i Perijom, Rebom i Brunom, sve se ostvarivalo baš onako kako smo zamisli.
Pa možda i malo više od toga, zar ne?
- U pravu ste, bila je to utakmica iz snova. I nakon svega što se pričalo posljednjih dana, pa i problema s izostancima, bilo mi je nevjerojatno vidjeti te ljude oko mene, koji su u reprezentaciji već odigrali hrpe velikih utakmica, Liga prvaka, i finala Mundijala, da u Trnavi pokažu onakav žar, onakvu glad i želju. Usred kvalifikacija, kada bi možda neki drugi igrači igrali s pola gasa. Pokazali su zašto je Hrvatska velika, i zašto će to i ostati. Uz takve poglede i takvu igru, nitko niti od nas koji smo novi nemamo pravo niti u jednome času igrati napola, ispod ne samo vlastitih, već mogućnosti cijele reprezentacije.
Letvica je podignuta, sada će svi tražiti da Hrvatska ovako igra po “defaultu”.
- Je, ali to je najgore što se može dogoditi. Evo, sada nas čeka još jedan ozbiljan suparnik, koji, međutim, igra potpuno drugačijim stilom. Sigurno će Azerbajdžan igrati puno zatvorenije, kompaktnije, defenzivnije, na terenu koji je uži, i protiv takvoga suparnika nemoguće je bili lepršav kao u Trnavi, protiv reprezentacije koja se ipak htjela nadigravati. I zato je sada važno da nema kontre, druge krajnosti, ako u ponedjeljak dvoboj bude djelovao i izgledao puno teži, ako Azerbajdžan ne pobijedimo u istome stilu. Na koncu, najvažnija će biti pobjeda, da ovaj mini-rujanski turnus okončamo sa šest bodova, da se maksimalno približimo konačnome cilju.
A ako tako i bude, Vlašića čeka idealni scenarij: potvrda plasmana na Poljudu protiv Mađarske.
- Ne moram vam niti kazati koliko bi mi to kao Splićaninu značilo: zaigrati, pa osigurati odlazak na Euro na svome Poljudu. Zasta, bio bi to poseban osjećaj. No, ako se i ne ostvari, nije presudno, sada moramo nastaviti tim tempom, kako bismo ostvarili naš konačni cilj i osnovnu ambiciju odlaska na kontinentalno natjecanje. Gdje, pokazao je to dvoboj sa Slovacima, želimo opet pokazati nešto veliko. E sad, kako, kada i na koji način - nebitno je. Bitno je da odemo, a važno je bilo i pokazati što ova reprezentacija može, igrački i mentalno. Trnava nas je oslobodila, i zato je doista osjećaj sjajan.
Pogotovo, da rezimiramo, njemu, koji je u kratkome roku pokazao da je igrač na kojeg se i oni najbolji mogu osloniti.
- Ali, jeste li vidjeli kako su utrčali i dečki koji su kasnije ulazili u igru? Nije bio bitno tko je prvi, tko posljednji, već smo imali rezultat, a ovi koji su ulazili, stalno su davali dodatni impuls, do točke izgaranja. Zato, ali zaista, nisam ja presudan. Naravno da mi je drago što sam zabio prvijenac i što sam odgovorio zahtjevima izbornika, međutim, ovo u petak nije bila simultanka jednog ili nekolicine igrača, već pobjeda grupe. I zato je sve još posebnije i ljepše - zaključit će Nikola prije nego što će ga pilot upozoriti da mora isključiti sve elektroničke uređaje.
Svoj ugrađeni GPS, međutim, ne mora. I u Trnavi je pokazao da mu on radi bezgrešno. I samo neka nastavi tako...