Kada je Imoćanin došao na nebo, sveti Petar nije znao kuda s njim, u raj ili u pakao, pa mu zamišljeno reče: “Nisi mi za raj, ali nisi ni za pakao, negdje si mi na granici”, a Imoćanin će sav sretan: “E, tu ti mene ostavi, na granici, na granici.”
Veliki pad forme
Ovaj dobar vic najbolje bi opisao stanje u šibenskom prvoligašu Crnici, momčadi koja je i ove godine sezonu završila u četvrtzavršnici. Malo polufinale, malo četvrtfinale, no nikako završnica. Isto tako nikada niti u zoni ispadanja, dakle već godinama momci s kraja grada plešu na granici, između pada i uzleta do borbe za naslov prvaka.
Crnica je stabilan prvoligaš sa svojim vrlinama i manama, no zasigurno bi u raščlambi sezone od strane stručnog stožera trebalo dobro pogledati što se to dogodilo u proljetnom dijelu sezone, nakon odličnog prvog dijela. Šibenčani su prvi dio završili na drugom mjestu, s odličnim skorom, od 5 pobjeda, 3 poraza i 1 neodlučenim ishodom, što im je davalo za pravo da s pojačanjima iz Brazila vjeruju kako mogu daleko.
Ipak, nastavak je bio sve samo ne ispunjenje želja stručnog stožera. Samo dva puta su Šibenčani teren napustili uzdignutih ruku, isto toliko puta odigrali neodlučeno, te doživjeli čak pet poraza.
U čemu leži razlog pada u forme? Kao prvo, rekli bismo da Crnica niti ove godine nije imala sreće s ozljedama važnih igrača, no tu moramo ostati poprilično zakopčani jer očito je da dobar dio momaka koji se bave ovim odnedavno i olimpijskim sportom ne shvaća važnost dobre pripremljenosti, već ljeto umjesto da rade na snazi provode igrajući raznorazne turnire na betonskoj podlozi.
Sve to djeluje na njih, pa velik broj igrača na pripreme dođe načet ozljedama, za što Crnica plaća veliku cijenu iz sezone u sezonu. Od takvih događanja koristi nemaju ni igrači prve lige, a ni organizatori, jer plaćanje igrača kada su kvartovski turniri u pitanju ubija njihovu dušu, stoga ne čudi da je velik broj turnira jednostavno ugašen, a “plaćenici” su imali jasnu ulogu u tome.
Često smo slušali trenera Crnice Mladena Pericu Štrlu, koji je protivnik igranja takvih turnira jer na pripremama ne može imati igrače u stanju kakvo bi trebalo odgovarati elitnom razredu hrvatskog futsala.
U sezoni za nama najbolji primjer je Marinko Šamija, koji tijekom cijele sezone nije uspio uhvatiti ritam lige, stoga je važno da snagu hrvatskog ligaškog futsala shvate igrači i ljudi koji vode klubove.
Kao drugi razlog valja istaknuti da se ove godine nije pogodilo s brazilskim pojačanjima - Itembe ni Walysson nisu se nametnuli kao nositelji igre jer jednostavno nisu uspijevali napraviti razliku. Uza sve to skloni su ozljedama, tako da možemo smatrati kako je njihova šibenska epizoda završena.
Crnica je jako malo susreta odigrala u kompletnom sastavu, ozljede, obveze na poslu, sve to je umanjilo šanse “bijelih” da učine korak više.
Teret je na Upravi
S druge strane, ova sezone definitivno je profilirala Bruna Žilića kao igrača na kojega, ne samo Crnica, već hrvatski futsal može ozbiljno računati. Najbolje se to vidjelo u susretima koje nije igrao, gdje Crnica nije imala igrača koji u trenutku može stvoriti višak ili pogoditi mrežu iz nemoguće situacije. Bruno je ove sezone i najbolji strijelac Crnice s 8 pogodaka, a autor je i nekih pogodaka poput onog u Dubrovniku koji se vrte na mnogim portalima.
Uz njega svakako treba istaknuti i Juru Copića, igrača koji je dijete Crnice i koji se ove sezone vratio u rodni grad. Sa 7 pogodaka i fanatičnom borbenošću pokazao se kao pravo pojačanje ove momčadi.
Crnica već dugo godina igra u sastavu koji ima kostur momčadi od istih igrača i htjeli priznati ili ne zasićenje s obje strane vidljivo je golim okom. Sada slijedi druga pauza u kojoj je sav teret na Upravi, koja mora krenuti u zatvaranje svih gorućih pitanja.
Prvo je svakako Mladen Perica Štrla, istinski futsal fanatik, koji iz momčadi izvlači maksimum, potrebno je riješiti njegov status, a onda vidjeti kako sačuvati najsjajnije niti momčadi. Vrijeme je da se granica prijeđe i ostavi iza sebe, na Upravi je red.