Stara je istina da tragična smrt mnoge velikane čini još većim. Svejedno radilo se o politici, glazbi ili sportu. Američkom predsjedniku Johnu Fitzgeraldu Kenedyiju, makedonskom slavuju Toši Proeskom ili šibenskom košarkaškom Mozartu Draženu Petroviću.
- Dražen je postao urbana legenda. Kao da se sve pozitivno mjeri uspomenom na njega. I odnos prema radu, i pobjednički mentalitet, i veličina u porazu. Kao da je Draženov primjer postao svijetli putokaz generacija mladih. Ne samo kod nas u Hrvatskoj nego svima diljem svijeta – tako je, među inim, 27. rujna 2002, godine progovorio Aleksandar Petrović na svečanosti, kad je njegov pokojni brat Dražen u američkom Springfieldu primljen u košarkašku kuću slavnih zajedno s legendarnim bekom Lakersa „Magic“ Johnsonom.
Zadivljujuća upornost
Nije održano obećanje da će se svake godine poslije Draženove smrti održati revijalna utakmica Šibenka – Hrvatska. Baš kao prije 27 godina, kad je velike emocije svojim dolaskom izazvao leteći Splićanin Toni Kukoč, ali i izaslanik predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski domoljub i pjesnik Vinko Nikolić. Uostalom, tad je prvi put u živo izvedena već legendarna pjesme „Život leti kapetane“. No, sve što je bilo u moći šibenskih košarkaških djelatnika i gradskih čelnika nije izostalo.
- Zadivljujuća je upornost, kojom Šibenik čuva uspomenu na Dražena Petrovića – potencirala je ne tako davno u središnjem Dnevniku HRT-a šibenska nevjesta Mirna Zidarić.
No, jednako kao pjesma, sjećanja, prigodne izjave, u zrak pušteni baloni i položeni vijenci vrijedna je navada Košarkaške škole „Dražen Petrović“ da već desetljećima funkcionira u skladu sa svojim slavnim imenima. Dražen Petrović se ne rađa svakog desetljeća, a kamoli svake godine, no impresivna je momčad, sastavljena od šibenskih momaka, naraslih u inkubatorima Baldekina: Dario Šarić, Miro Bilan, Martin Junaković, Toni Nakić, Krešimir Radovčić, Roko Badžim… Momčad, koja bi da nije zova velikog svijeta i oseke u šibenskoj košarkaškoj blagajni bez problema pokorila Prvu hrvatsku košarkašku ligu.
Škola košarke „Dražen Petrović“ je i putokaz da opća sportska besparica ne može slomiti entuzijazam njezinih čelnika i trenera, ali ni djece, ni roditelja.
- Spomen Dražena Petrovića nije samo asocijacija na njegov rodni Šibenik, već i na našu domovinu Hrvatsku. Kad rečeš Dražen u bilo kojem dijelu svijeta, iduća riječ sugovornika je neizbježno Croatia - izjavio je na obilježavanju 57. (nedočekanog) Draženova rođendana prvotimac Šibenke Domagoj Bašić.
Bijeg u Cibonu
A tu istinu nitko, ama baš nitko ne može zanijekati. No, uvažavajući sve istine o Draženu, koje smo čuli ovih dana, ne možemo a da ne izustimo još jednu. Dražen Petrović je pobjegao iz rodnog Šibenika u zagrebačku Cibonu baš kao tridesetak godine ranije veliki vratar Vladimir Beara iz Hajduka u beogradsku Crvenu zvezdu.
Pokajnički kao dijete veliki Vladimir se u relativno poznim godinama vratio, gdje mu je ostalo srce, u Hajduk, Split. Tragična smrt spriječila je velikog Dražena da jednako postupi kad je riječ o matičnom Baldekinu, rodnom Šibeniku. Otuda i dodatni žal za Draženom. Šteta je što sličnu priču nije dočekao ni on, ni Krešimirov grad.
Netko možda drži da istinu o Draženovu bijegu ne trebamo spominjati, ali zašto bismo je prešutjeli!? „Tvrda“ istina, priznali to neki ili ne, uvijek ima veću težinu od „ušminkane“ percepcije.