Činilo se nemogućom misijom u utorak doći do Ace Petrovića, hrvatskog košarkaškog izbornika. Mobitel nije bio isključen, ali je trebala silna upornost da od zagrebačkog Šibenčanina iskamčimo dvije-tri rečenice.
- Ništa nije slutilo na katastrofu s Rusima. I dalje ostajem pri svojoj prognozi prije utakmice da su nam šanse bile podjednake. U dva ljeta smo radili bez ekscesa. Najbolje što smo znali. U šesnaest utakmica nitko nas nije razbio. Ni momčadi, koje su osjetno jače od Rusa. Dapače, u teškim smo se susretima u pravilu vraćali, dobivali ili gubili na jednu loptu. Nemam pametno objašnjenje za činjenicu da nam se u samo 24 sata srušila i atmosfera, i igra. Ni zašto je onako igrao i djelovao Dario Šarić. Svima je bilo jasno da to nije bio vođa koji je ranije okupljao i motivirao ostale - ispalio nam je Aco i požurio na sastanak u HKS.
Pomoć psihologa?
Puno je pričljiviji i, dakako, otvoreniji bio u kontaktu s majkom Biserkom, s kojom se čuo neposredno poslije slijetanja iz Istanbula.
- Aco mi kaže da je sate, da ne kažem dane potrošio u razgovoru s Darijom Šarićem. On je, što kriti, lani u Rio de Janeiru bio i vođa i dobri duh momčadi. Kazala sam Aci da je možda trebao potražiti pomoć psihologa. Jasno je da mi nemamo kvalitetu na vanjskim pozicijama, kakvu imaju oni koji su ostali u borbi za medalje, ali je nevjerojatno da smo onako posrnuli. Na deprimirajući način. Meni je kao majci silno žao mog sina Ace, ali i sjajnog momka Bojana Bogdanovića. Odavno nisam vidjela kod nekog sportaša onakvu tugu u očima kakvu je imao Bojan. Posve razumljivo, jer jedino domoljubni zanos može biti motiv čovjeku koji će inkasirati više od 20 milijuna dolara u dvije sezone u NBA ligi. Slavu i novac on ne treba - raspričala nam se Biserka.
Biserka se, inače, spremila poletjeti za Istanbul u slučaju pobjede nad Rusijom. Baš kao i drugi neutješni šibenski roditelj Predrag Šarić.
Ni meni se ne javlja
- Najradije bih šutio. Nisam cijelu noć spavao poslije utakmice. Još ne mogu vjerovati da smo onako katastrofalno odigrali u obrani. Da je moj Dario bio onako dišperan. Znam da bi u nekom drugom raspoloženju on okupio momčad oko sebe, pa i zavikao na nekog igrača. Samo mi se prije susreta s Rusijom žalio kako mu smeta atmosfera "da moramo pobijediti, da moramo do medalje“. A poslije je utakmice bio zakopčan. Ni meni se nije javljao na telefon. To ne mogu objasniti ni kao roditelj ni kao bivši košarkaš. Sad bi bilo najgore sve svaliti na Acu. Kao da slično nisu posrtali Repeša i Perasović. Nitko neće da prizna kako mi nemamo kvalitetu na vanjskim, bekovskim pozicijama - ne štedi nikog, pa ni vlastitog sina Predrag, legenda šibenske košarke.
A bujica napada na izbornika, neovisno od toga što on nema ništa protiv smjene, krenula je žešće nego uragan Irma. Ima tu i smiješnih prozivanja poput Pina Gjergje, koji kaže "da se ne možeš osloniti na samo dva igrača“, a upravo je on zadarsku mladost potrošio na tandemu Gjergja - Ćosić, dok su ostali bili vodonoše!?
Šibenčanima je silno žao i Ace, i Darija. Prvome (polu)ozbiljno poručuju: - Pusti reprezentaciju na miru, čeka te mjesto u Stručno-tehničkoj komisiji na Baldekinu!