Kad sam bila mala često sam maštala. U tim maštanjima bilo je čudesnih i čarobnih stvari. Dapače, i tajnih ostvarenja.
Ta rečenica što ju je nekoć, svečano i glasno, u jednoj školskoj predstavi povodom Dana kruha izgovorio klas žita, 8-godišnjoj djevojčici koja ga je utjelovila otvorila je vrata glumačkog svijeta. Iako joj je život kasnije ispisao scenarij nevezan uz teatarsko ozračje, Vodičanka Anđela Fržop ta vrata nikada nije zatvorila.
Dapače, na nedavnom nacionalnom Festivalu kazališnih amatera, čije je svečano finale održano u Vodicama, ovjenčala se titulom najbolje hrvatske amaterske glumice. Briljirala je kao Ona u predstavi "Dvoje" redatelja Zdravka Todorovića, nastaloj prema tekstu Tene Štivičić "Nemreš pobjeć od nedjelje".
- Taj trenutak kada je među nominiranima izgovoreno moje ime, a onda i objavljeno da me je Povjerenstvo odabralo za najbolju glumicu, jedan je od životnih trenutaka koji se ne zaboravljaju. Baš poput rođenja mog sina. To je stanje pozitivnog šoka. U pitanju je ljubav, a uvijek kada se radi o ljubavi emocije su snažne. Tresla sam se više nego na premijeri. Trčala sam prema toj pozornici i prema Jasni Palić-Picukarić, koja me je čekala s nagradom. Sve da se ne bi slučajno predomislila, da se taj trenutak ne bi prekinuo... Ma predivan je to osjećaj - ozareno prepričava Anđela kako je doživjela nominaciju i nagradu.
Pretijesna dvorana
O tome da će je dobiti nije, veli, ni slutila - niti se u festivalskim kuloarima moglo načuti tko su favoriti spomenute Palić-Picukarić, glumice zagrebačkog gradskog kazališta i njezinih kolega u Povjerenstvu - Marine Petković Liker, kazališne redateljice i Igora Ružića, istaknutog kazališnog kritičara. No, vodički amateri zapravo su konstantno bili negdje pri hrvatskom vrhu. Od šest pokušaja, pet puta je Kazališna družina Pučkog otvorenog učilišta Vodice (osnovana prije osam godina na inicijativu Gordane Birin, ravnateljice te ustanove), ušla u finale nacionalnog Festivala. To je, tumači mi sugovornica, samo po sebi izniman uspjeh jer je potvrda struke.
- Vrlo smo mladi, ali uspješni. Ove godine u konkurenciju je ušlo čak 176 predstava, a na Festivalu ih nikad nije bilo manje od 150. Čim uđete - to je super, ali su zato i veća očekivanja. Dužni smo sami sebi. Dužni smo našoj kući, voditelju... Na kraju krajeva, i našoj publici koju smo odgojili i napravili takvom da od nas puno očekuje. Eto, na zadnjoj premijeri je ispred dvorane ostalo stotinu ljudi. Nisu mogli stati u dvoranu. Na reprizi se ponovila ista priča, tako da se u samoj festivalskoj završnici nadaš nekoj nominaciji ne samo radi sebe. Od devet kategorija izgledne su bile nominacije za najbolju predstavu, glumca, glumicu, našeg Zdravka za režiju...
Tekst za predstavu "Dvoje" Anđela i Grgo Birin, njezin partner u dramskom komadu dobili su, prisjeća se, u listopadu prošle godine. Čitalačkih proba, međutim, prihvatili su se tek u prosincu, budući da su publici ostali dužni reprizu pretposljednje predstave "Čekat ću te kod ružičastog kontejnera". A onda su došli blagdani, pa je "Dvoje" bilo na privremenom čekanju do siječnja.
Prekrasno prijateljstvo
- Tenu Štivičić, autoricu teksta, poznajem jer smo već radili njezinu dramu "Dvije". To je do sada najizvođenija i najnagrađivanija predstava. Na međunarodnom festivalu osvojili smo nagradu za najbolju predstavu. Gostovali smo s njom i preko granice, u Tuzli, na "Pozorištu bez granica". Čim sam vidjela Tenin test odmah sam rekla: može! I Grgo je trenutno pristao. U stvari, intenzivno smo na predstavi radili tri mjeseca i premijerno nastupili krajem veljače. Od tada smo "Dvoje" stalno dorađivali i "brusili". To je tako normalno.
Tko god je gledao predstavu koja je, zapravo, svojevrsna intimna ispovijest mladog para, mogao je steći dojam da se dvoje glumaca i u privatnom životu odavno poznaje. Osobno sam također stekla takav dojam. No, istina je, veli Anđela, da je Grgu upoznala tek u pripremi predstave.
- Poznavali smo se onako iz viđenja, kao što se u Vodicama manje-više svi poznaju, ali se nikada nismo družili, čak ni nakon što se Grgo prije tri godine pridružio našoj grupi dramskih zanesenjaka. Reklo bi se žargonskim izrazom da nismo odmah "kliknuli". Odrađivali smo svoje probe, družili smo se koliko smo mogli. Ništa privatno. Međutim, ova predstava je od nas tražila tu jednu prisnost. Općenito, predstava s dva lika nije nimalo laka. Nema izlazaka s pozornice - to je jedna stvar, druga je da valja držati pažnju publike punih 70 minuta bez - padanja. Nema onoga: sad ću se malo presvući, pa će ući treći glumac, pa će sa svojim pristupom malo osvježiti stvar. Nema toga. Samo smo nas dvoje. To je vrlo teško i ako nema te kemije između dvoje glumaca - sve pada u vodu. Stvarno smo se trudili. Na početku nam je bilo i pomalo neugodno. Sjećam se da smo igrali raznorazne igrice upoznavanja: ja pitam tebe - ti pitaš mene, čisto da dobijemo dojam tko je, u stvari, ta druga osoba. To se pokazalo kao pun pogodak. U toj predstavi rođeno je jedno prekrasno prijateljstvo.
Da nije Grginog doprinosa, Anđela je uvjerena da bi joj izmakla nagrada. Upravo je, objašnjava, njezin partner u predstavi bio zadužen za humoristični dio i nasmijavanje publike kako bi njezin lik sa svojim neurotičnim, tipično ženskim stavovima i razmišljanjima mogao doći do punog izražaja.
Intimne scene
- I ti su stavovi također duhoviti. Zapravo, smiješni su do te razine koliko se publika pronađe u prizorima iz predstave. Sve su to stvarne životne situacije. Znala sam doći na probu i kazati: Grgo, upravo sam doma odigrala devetu scenu. Ali to je to. To je život. I staro i mlado, i oni koji su na početku veze, i oni koji su u njezinoj zreloj fazi - mogu se prepoznati u predstavi. Ponekad i u zamjenama uloga. Sebe sam pronašla u bezbroj njegovih situacija. To se publici sviđa. Zapravo, publika se smije svojim nesavršenostima. Baš je to lijepo - raznježeno će Anđela.
A lijepo je, dodaje, i kad se u umjetničkom smislu uspiju pomaknuti granice, kada se uspije u sceni koja se u početku smatra neostvarivom i prevelikim izazovom iz bilo kojih razloga.
- Skoro u svakoj predstavi je bilo takvih scena, posebno u ovoj zadnjoj. "Dvoje" je ljubavna drama sa stvarnim životnim prizorima, a živimo u, priznali mi to ili ne, u maloj sredini gdje se voli komentirati i preuveličavati nekakve stvari. Glumačka rola nije izuzetak. Nije to čak ni zločesto, ali da se voli malo predimenzionirati - to je istina. Nekoliko dana nakon premijere bile su parole po gradu: "Dado, izdrži!" Duhovito je to, ali je i odraz toga o čemu pričam. Intimnijim scenama iz posljednje predstave, uostalom, i zbog toga je na iskušenje stavljena naša glumačka savjest i profesionalizam. U nekim dijelovima morali smo na pozornici pokazati da se ne samo svađamo nego i jako volimo. Trebali smo ljude, našu publiku, uvjeriti u to. Mislim da smo postigli pravu mjeru. U amaterskom kazalištu ne preskaču se takve scene. Zašto? To je umjetnost i onaj tko to ne može shvatiti, uzaludno je ublažavanje scena. I u tome treba pronaći balans, ne pretjerati ni u čemu, pa ni u bliskosti na kazališnim daskama. Može se to pokazati i pronaći mjeru koja će pokazati pravu emociju a koja neće odvesti u nekakvu drugu konotaciju, neugodnu, neukusnu - smatra Anđela.
Suprug političar
Na pitanje kako poslovne i obiteljske obveze pomiruje s glumačkim angažmanom, odgovara da to uopće nije teško. Uvijek se, veli, odvaja vrijeme za nešto.
- U mom slučaju je to umjetnost, u nekom drugom je to sport. Ne podcjenjujem ni vrijeme opuštanja provedeno negdje uz popodnevnu kavu, razgovor s prijateljima, obitelji... Sve je to slobodno vrijeme. Ipak, bez podrške obitelji sigurno ne bih bila najbolja amaterska glumica u Hrvatskoj - iskreno će Anđela. Svi joj, naglašava, priskaču u pomoć.
- Čarobna formula je u razumijevanju i dogovoru. Moji u obitelji čak ne moraju ni shvaćati tu moju ljubav, to čime se Anđela bavi i kamo odlazi utorkom i četvrtkom od 20 do 22 sata. Ali vole mene i uopće nema prijepora. Usklađujemo se i dogovaramo jer svatko od nas ima svoje hobije i ljubavi. Nadopunjujemo se. Suprug mi se, na primjer, bavi politikom. Apsolutno se ne razumijem u politiku i ne pratim političku scenu, no isto tako poštujem njegov izbor i potpora sam mu. Baš zato što nisam u politici, voli od mene potražiti savjet i sugestiju. Ne bježim ni od toga da mu ponekad uljepšam fotografiju, da se zajedno pojavimo negdje gdje mu je u tom trenutku posebno važna moja blizina. Sve je to život, zar ne? A i stih neke pjesme. Važno ga je prepoznati - zaključila je prvakinja hrvatskog amaterskog glumišta.
Sve moje predstave
Ovo je jubilarna, 10. predstava u kojoj sam igrala od 11 koje smo do sada postavili na daske. Jedino nisam sudjelovala u "Mastodontu", koji je bio rezerviran za dečke. Svaka od uloga mi je draga. Ajmo ih nabrojiti! To su "Zeleni pas", "Penelope" Vesne Parun, "Vjenčanica od bijele tame za Marinu Malič" Danila Harmsa, "Dvije" Tene Štivičić, "Paljetkovanje po baštini", "Otelo sa Suska" Mira Gavrana, poetski teatar "Utjeha kose-utjeha kaosa" A.G. Matoša, "Tramvaj zvan žudnja" Tennessee Williams, melodrama "Čekat ću te kod ružičastog kontejnera" i "Dvoje". Uskoro će premijera "Nihilista" Ive Brešana, tek toliko da se znade - zadovoljno konstatira mlada glumica.
Malo sam se štufala...
Anđela svoje glumačke početke vezuje uz osnovnoškolske dane provedene u Vodicama kada se, kao drugašica, na nagovor sadašnjeg redatelja Zdravka Todorovića osmjelila voditi program učenicima osmih razreda. Spomenula se učiteljice Ivanke Šmit koja je entuzijazmom i ljubavlju prema glumi zarazila, ne samo dramsku grupu, nego cijeli razred, pa svog četverogodišnjeg kreativnog stasanja u Školi stvaralaštva u istarskom Novigradu, gimnazijskih dana u Zagrebu kamo je otišla na školovanje na poziv Ines Škuflić-Horvat koja je u to vrijeme bila dramaturginja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Odluku da umjesto namjeravane Glumačke akademije upiše Ekonomski fakultet, zaposli se i kasnije specijalizira financije i računovodstvo danas obrazlaže mladenačkim zasićenjem od praznih kazališnih dvorana u kojima je na nekim predstavama sjedilo jedva desetero ljudi.
- Zapravo, ne znam što se dogodilo. Nekako se nisam vidjela pred tim praznim sjedištima kada u glumačkoj ulozi ne možeš osjetiti puls publike. Malo sam se štufala, odlučila se za ekonomiju, diplomirala je, zaposlila se i sasvim dobro snašla u poslu koji se pokazao stvarno lijepim. Radim ga savjesno i s guštom i danas, a glumi sam se početkom 2012., dvije godine nakon povratka iz Zagreba u Vodice, posvetila kao ozbiljnom hobiju kojemu poklanjam slobodno vrijeme i beskrajno uživam - u nekoliko rečenica sažela je moja sugovornica jedno poglavlje svog života. U tom istom poglavlju se udala za Vodičanina Gordana Dadu Fržopa i postala majka prekrasnom dječačiću Tvrtku. Ovih dana napunit će 19 mjeseci.
Uloga Blanche DuBois
Najzahtjevnije mi je bilo igrati Blanche DuBois u "Tramvaju zvanom žudnja". (S tom ulogom proslavila se Vivien Leigh, koja je kao Blanche u filmskoj verziji 'Tramvaja' osvojila Oscara za glavnu žensku ulogu - op.a.) S tom predstavom ušli smo u finale Festivala kazališnih amatera Hrvatske, ali intimno mislim da je ostala nedorađena, pogotovo moj lik. Blanche je kompleksan lik mlade izgubljene žene u ondašnjem vremenu, ali se ista situacija dade preslikati u sadašnjost. Nisam još došla do nje.
Rado bih da se jednog dana neke godine vratimo na tu predstavu. Možda mi je trebalo još utakmica u nogama za Blanche. Često je se sjetim. Pronađem sebe u njezinoj ranjivosti, krhkosti... Svi imamo takve trenutke bez obzira kakve živote živjeli, sretne ili nesretne, kada ostanemo sami sa sobom. Onda sam najsličnija Blanche. Zapravo, ja je živim, na njoj radim svakodnevno. Možda je jedanput odigram onako kako bih željela.