Umjetnička manufaktura obitelji Ivanda u Vodicama: Kad nismo u ateljeu, u polju smo. Važno da se radi nešto kreativno!

Bogme baš sam se iznenadila kad sam se obrela u jednom pravom, onako-starinskom, nekako retro po izgledu, kreativnom neredu, bojama, po svemu pa i po odjeći umjetnika, po mirisima... slikarskom ateljeu, i to u Vodicama.

Znam da i Vodice, kao i Šibenik uostalom, ima svoju stalnu likovnu scenu, znam i da u gradu postoji nekoliko ateljea, u Vodicama sam znala pohađati onaj pokojnog dobrog slikara, i dobrog čovjeka, Vladimira Mihokovića Mihe. Nije vlasnik ovog ateljea, Roko Ivanda (tako mu se zove i otac, poznati i dugogodišnji prosvjetni radnik iz vremena dok se to zanimanje još zvalo tako... danas se zove djelatnik, a meni se nekako čini da raditi i djelovati nije baš, baš, sasvim isto...), dakle, nije Roko Ivanda, slikar, kao ni Roko Ivanda prosvjetar, nepoznat ni šibenskoj likovnoj, ni svekolikoj publici. Slikar Ivanda izlagao je i u Zlarinu, i u Los Angelesu, a ljeti je sa svojom galerijom "Ispo kanpanela“ zaštitni znak i simbol Vodičkog ljeta i vodičke kulture.
Al' u kućici od par kvadrata i to na dvi etaže, s brodskim skalama između - dosad nisam bila.

Rat, kabeli i slike

Dočekali su nas Roko i njegova muza Mare. Marija to - muza - svakako jest, vidim ja to u ovoj priči, a vidim i u životnoj priči ovoga "šezdesetosmaša“- jer rođen je te sudbonosne godine odrastanja ove generacije. Po mnogočemu on joj pripada bez obzira što se te, šezdeset i osme, tek rodio.

Slikati je počeo, nego kako, nego iz hobija. Osamdesetih.
- A onda se dogodio taj nesretni rat, i ko je mislija da će to trajat' puste godine, nas uvatila euforija od onog oslobađanja mosta u kojem smo sudjelovali, a ja, ja sam sa Šimom Strikomanom prionio onoj TV Vodice, vuka sam mu kabele i bio scenograf. I slikao.

I kad je u rujnu te ’91. utihnuo onaj prvi đir šibenskog rata a most opet spojio Šibenik i Vodice, taj slikar iz hobija i branitelj optimista, s mišlju da rat samo što nije gotov, devetnaestgodišnjak, imao je svoju prvu samostalnu izložbu, u Šibeniku, Domu boraca i omladine, danas Krešimirovu domu.

- Ispala je to ozbiljna izložba, dvanaest velikih platna, a ljudi željni normalnih sadržaja, i malo kulture. Bilo je puno svita na otvorenju, moguće i da je to bila prva kulturna priredba nakon oslobađanja mosta!? Od tada do danas, nakupilo se bar tisuću autorskih motiva i slika, ili "fizičkih“ ili digitale...

I tada se, pod kraj rata, naš Roko odlučio na pametan korak: upisao Studij za dizajn na zagrebačkoj Arhitekturi.

I pao kao žrtva matematike. Ali i ljubavi.
- Ja vam ni dva i dva ne mogu zbrojiti bez kalkulatora. Matematiku nisam mogao položiti ali baš nikako! A upoznao sam i Mariju i dobili smo sina Marka, danas dvadesetpetogodišnjaka, arhitektonskog tehničara.
Dobili Marka, a izgubili studij, pa kome taj dobitak ne bi u životu bio važniji od toga gubitka... A uskoro dobili i rat.

'Ali živi stotinama boja...'

No, i to vrijeme provedeno na nedovršenom studiju nevjerovatno je snažno utjecalo na likovni, ujedno i životni, put kojim je Roko krenuo:
- Imali smo vrhunske predavače, s nama su radili jedan Vaništa, Vulin, Radovan Ivančević... a godinu dana sam proveo i u ateljeu Ante Rašića, to mi je puno vridilo. I živio u domu na Savi. I vratio se doma, a od 1995. počeo izlagati u galeriji "Ispo kanpanela".

- Slikanje vam je prilično samotna aktivnost. Slika oživi tek u očima promatrača, drugog čovjeka, zato i postoji ta moja galerija "Ispo kampanela" jer to je prigoda da moje slike vidi puno ljudi, i da tako dobijem dobru povratnu informaciju.

Roko ljeta provodi u galeriji, a zime u majušnom ateljeu. Mjesecima samo radi, radi, radi, "i ko više zna šta tu vridi a šta ne vridi...“, a onda na scenu stupa njegova Mare, inače grafička dizajnerica:

- Ja se ponekad u tome izgubim, više nemam osjećaj šta je dobro a što ne, onda dođe Mare promotri to onako friškin okon i onda se sve smjesti na svoje mjesto.

Teme? Uglavnom zavičajne, evo jedna je posvećena bila Zlarinu gdje je imao izložbu, tu su, zatim, vedute gradova, brodovi, luke...

- Znate koji me stih prati dok to radim? "Ali živi stotinama boja....“, i tako dalje, znate.

Istraživanja i vizualizacije zvuka, pokreta, glazbe, tijela, odvele su ga i u Ameriku, imao je tamo izložbu u Los Angelesu, u sklopu aktivnosti tamošnjeg hrvatskog konzulata i konzula Marijana Orešnika.

- Bio je to European JAZZ@UCLA festival, ideja je bila spojiti ovdašnej tradicije i jazz, a moja je izložba bla upravo to.
O tome je, o "Ivandinim postmodernističkim akrilicima“ pisala i kritičarka Diane Sippi, uz ostalo i o tome da na njegovim slikama "...drevni tornjevi i nebu okrenuti zvonici plešu povrh lukobrana i sidrišta zajedno s jarbolima brodica, uzbibani vedrim nijansama boja. Jadranska modrina postaje džezistički plavosjetna dok grad blješti pod suncem, nagnutim u pokretu...“. Itd, itd, vrlo je lijepo i smisleno o Ivandinim američkim radovima pisala rečena kritičarka. A jedna od njegovih slika dospjela je i na plakat Berlinskog dijela festivala.

Kolorizam, sitotisak i mozaik

- Svaki takav novi ciklus zahtjeva konstantan rad dok se čovjek na istroši iznutra. Kad to pogledate nakon nekog vremena, možete izdvojiti tek dvadesetak radova i ako imate sreće, nekoliko će ih biti uspješnih. To je ono što vidi publika, ali, tih nekoliko završnih ne bi postojalo bez svih onih... dakle, samo rad i rad, pa možda nešto dobro i pobigne iz te nesvjesne ruke...

Zavičajnim temama pristupa moderno, koloristički, u reduciranoj formi. Uvijek misli na tradiciju, na onaj dubrovački trolist Dulčić-Masle-Pulitika i njihov kolorizam.

- Nastojim za njima dalje, naravno, uz svoj pristup i osobnost vlastita rukopisa, otvoren prema suvremenim tendencijama i utjecajima, ako hoćete i pop arta, digitalne grafike itditd.

A sad jedan specijal ove priče: osim klasičnim slikarstvom, na platnu, radi i ono što malo tko- ako itako!- više radi: sitotisak!
- To je pomalo zaboravljena, vrlo "prljava“ i naposljetku fizički zahtjevna tehnika. Zato danas, u vrijeme digitale, i ima status originala.

Okušava se i u mozaiku.

A posebno poglavlje ove priče Ivandinih je - vodiško poje.
- Moja Mare i ja u odmoru od kreativnog rada volimo raditi u masliniku, gdje nas opet čeka - kreativni rad. Naše poje pomalo uređujemo u prostor prilagođen za slikanje i likovne radionice. Osim za potrebe Likovne udruge More, u kojoj Marija ima radionice za djecu, imamo ideju urediti prostor sa svom logistikom i stručnom podrškom ukoliko bi turističke agencije imale ambicija dovoditi goste zainteresirane za razne likovne aktivnosti. Uostalom, to postoji i u drugim turističkim zemljama, naići ćete na oglase "slikajmo u Toscani...“ i slično.

- Mi u poju radimo jer je tamo predivan ambijent, a radimo i u počast precima, jer to vam je sve iza Okita, u predjelu u kojem se nalazi i čuvena Rašina bunja.

Likovna udruga More ima tridesetak članova, polaznici su od predškolaca do devedesetgodišnjaka! S djecom Marija ima radionice s odraslima Hobby art radionice.

I nije to sve!

Kćer Filipa, najmlađa, pohađa Školu primjenjene umjetnosti i dizajna u Zadru. Srednja, Lucija, studira u Zadru psihologiju a Marka smo već spominjali.

I sve to živi i radi uz dvoje umjetnika primjenjene ili "stvarne“ umjetnosti koji zimi samozatajno i svakodnevno rade, rade i rade, u svom malenom ateljeu u dvorištu obiteljske kuće, a onda sve to raskošno bljesne u galeriji "Ispo kanpanela", kad dođe ljeto.
Ili se vidi u nevjerovatnim formacijama kamena u poju.

A od troje mlađih, bar je Filipa kenula njihovim stopama, pa se zna tko će nastaviti obiteljsku umjetničku manufakturu...