Baš je trebao biti neki različit dan ovoga ljeta- za to se pobrinula meteorologija- pa je u sjetnoj, kišnoj atmosferi onaj Šibenik koji vodi računa...obilježio dan rođenja Arsena Dedića, četiri (već!) godine iza njegove smrti, a osamdeset i jednu otkad ga je Jelka donijela na ovaj svijet. Bila je to inicijativa onih koji to nikad neće zaboraviti niti izostaviti, niti izostati: Željka Petreša i Udruge Leon Trade Željka Kolopera, TZ Grada Šibenika, Hrvatske glazbene unije Podružnica Šibenik i Muzeja grada.
Jer, Gradski je komorni orkestar, i publiku, nevrijeme uvuklo u atrij Muzeja s vanjskog, lijepa prostora, no praktički prolazišta, između apside svetog Jakova i MGŠ-a, jednog od rijetkih, minijaturnih a plemenitih gradskih prostora na kojem se još može okupiti šačica ustrajnih i vjernih pretežno domicila, onih koji su u turističkom Šibeniku obeskućeni za trgove i ulice kojima su zavladali štekati.
No, važno je znati da (još) nisu u ilegali, ni Arsen, ni publika, ni vjerni prijatelji...pa nije izostao ni Šarac, ni Pattiera, Viljac, time i Šansona, i još mnogi.
Gradski komorni orkestar pod ravnanjem Jure Celića izveo je onu divnu temu iz „Prosjaka i sinova“, uz Klapu Stina „Di je ono vrime“, sa solisticom Katarinom Mileta na violončelu „Čuvaj je majko moja“, sa sopranisticom Teom Slavica „Put u raj“, s violinisticom Petromilom Jakas „O,mladosti“, sa altisticom Sonjom Huljev „On me voli na svoj način“, s flaustisticom Nikolinom Kapović, klarinetistom Domagojem Bujasom i trubačem Matem Vukićem „Zaludu me svitovala mati“ i- na koncu, s Klapom Stina „Odlazak“.
Treba li reći da ga je otpjevala i publika?
Rođendan za koji su nekoć pred Arsenovim oborom svirali šibenski glazbari, tako je ipak dotaknut blagom, nježnom i sjetnom pažnjom sugrađana, poštovatelja i- zašto ne reći-obožavatelja.
Željko Petreš pročitao je i pismo anonimnog Šibenčanina kojim se „nepoznat netko“ obraća Arsenu prošetavši kroz njegov život, narav, kvart...
Citirat ćemo ovo:
„Poštovani gospodine Dediću, mi Vam u Šibeniku još nemamo ulicu koja se zove po Vama. I nemamo ni nekih inicijativa da je dobijemo. Možda je tako i bolje. Jer kad bismo jednu nazvali Vašim imenom, što bi na to rekao Vice, gospođa Ester Mazzoleni, Brešan i obitelj, Milivoj Zenić (dodala JG)... Pa nemamo mi ulica na bacanje!“.
Citat završen. Datum rođenja prošao, ko je bio-bio je, ko nije- nije. A za veselo društvo u strukturama koje nemaju dovoljno ulica za Arsena, Brešana, Vukova i društvo, preporučamo pjesmu jednog drugog hrvatskog pjesnika, također besmrtnog Vjekoslava Majera, zove se „Snijeg“ (ukucati u Google) i govori o prolaznosti.
Ponajviše se odnosi na njih, na strukture, najmanje na Arsena i društvo...Prvi će proći poput gripe, potonji neće nikada.
S ulicama ili bez.