U 67. godini preminuo ilustrator i strip autor Alem Ćurin, veliki umjetnik čiji su fantastični radovi obilježili i kultni Feral

Da je bio junak jednog od onih klasičnih pustolovnih stripova kakve je strastveno volio, iz života bi se ispisao u sedlu propetoga konja, mašući nam na pozdrav kaubojskim šeširom ili viteškim mačem. Međutim, scenarist njegova odlaska bio je netko bez takta i šlifa, odredio mu je trenutačnu smrt na korak od crtaćeg stola: Alem Ćurin preminuo je u Splitu u utorak ujutro u 68. godini života.

Bio je ilustrator, dizajner, slikar, kipar, grafički urednik, pisac... Skoro da nema te umjetničke niše u kojoj nije ostavio traga. Premda je u dubini duše uvijek htio samo jedno: baviti se stripom. No, stvari su u njegovom slučaju od početka krenule krivo. S Alemovim radovima prvi put sam se susreo još kao dječak, davne 1979. godine.

U Galeriji Tribine mladih ili kako se već tada zvao prostor ispod kina Zlatna vrata, izložio je dvadesetak tabli stripa "Pučani, plemići, suci“, što ga je bio nacrtao po scenariju Damira Šalova i ponudio "Nedjeljnoj Dalmaciji“. Redakcija se nije baš požurila tiskati taj naslov, rekli su mu da je lista čekanja na objavu puna radova gospode u zrelim godinama, a da je on mlad kao rosa. Alem je tada odlučio table stripa objesiti na galerijski zid i taj projekt nasloviti "Izložba jednog odbijenog stripa“.

Potvrđujući istinitost poslovice kako nitko nije prorok u svome selu, dvije godine kasnije osvojio je nagradu na prestižnome festivalu u Montrealu, pa se na trenutak učinilo kako bi se njegova karijera strip-autora mogla konačno mrdnuti sa slijepog kolosijeka. Ali iskorak na veliku scenu opet je odgođen na neodređeno vrijeme.

Put u Pariz

Jednom se, recimo, zatekao u Parizu s punom mapom radova i čvrstim planovima da uspije. Između njega i slave stajao je samo jedan razmjerno trivijalni problem: nije znao ni beknuti na francuskome, a kamoli tek prevesti scenarij svoga stripa što ga je htio ponuditi velikim čunkama tamošnje izdavačke scene.

Premda cijepljen od bilo kakvog poduzetničkog talenta, dosjetio se koliko drske, toliko i pametne ideje kakva ne bi na um pala ni Raosovom Kikašu. U pariškom telefonskom imeniku pronašao je broj Danila Kiša, kojega, naravno, nije osobno poznavao, nazvao ga i objasnio mu svoj problem. Veliki pisac bio je, srećom, velika faca: rekao mu je kako ne dolazi u obzir da mu on bilo što prevodi, jer je njegov francuski samo solidan, ali da će njegova supruga Pascale Delpeche to rado učiniti umjesto njega.

Naravno, kao i sve storije s Ćurinom u glavnoj ulozi, i ova je na koncu dobila groteskni zaplet. Jednoga jutra ili se možda ipak radilo o kasnom poslijepodnevu – Alemu nije za vjerovati, jer mu je ritam spavanja uvijek bio umjetnički razbarušen – u njegovom je stanu zazvonio telefon. Pozivateljica je bila dama koja mu je na tečnom srpskom s beogradskim naglaskom kazala kako se zove Pascale Delpeche.

Bunovan od sna i uvjeren da ga je netko uhvatio u đir, Ćurin je bijesno zalupio slušalicu, da bi tek onda s užasom pomislio kako dama s druge strane žice možda ipak jest ona za koju se izdaje. Kiševa supruga nije se naljutila, nego je Ćurina nazvala još jednom i taktično mu objasnila kako je zapravo vrlo logično da ona govori francuski i srpski. U suprotnom mu ne bi ni pomogla pomoći s prijevodom.

Zaslugom bračnog para Kiš-Delpeche, Alem se konačno mogao obratiti Enkiju Bilalu, velikom francuskom autoru, Beograđaninu rođenjem, da mu ugovori sastanak s tada najvažnijim ljudima s izdavačke scene, Claudeom Moliternijem i Jean-Marcom Thévenetom, koji su mu ponudili ugovor za kojim je toliko čeznuo. I kad je već bio uvjeren da su mu se sva vrata otvorila, jedna ga je obiteljska smrt vratila natrag, figurativno i doslovce, a strip-karijera opet mu je stavljena na čekanje.

Utoliko i ne treba čuditi što je prvi pravi album, "List vode, Atlantida“, objavio tek u 62. godini. Na pulskoj promociji u okviru Sajma knjige u istoj je večeri otkriven kao debitant i kanoniziran kao veliki autor, što je oduvijek i bio, premda je silom različitih okolnosti – pa i vlastita neukrotiva i nepomirljiva temperamenta – bio primoran raditi na margini, daleko od mainstream scene.

Savršeno neusporediv

Osujećen kao stripovnjak, morao se silom prilika ogledati u mnogim drugim stvaralačkim disciplinama koje su bliske vizualnom pripovijedanju. Najdulje se, najredovitije i s najvišim dometima bavio novinskom ilustracijom, prvo u "Nedjeljnoj Dalmaciji“, potom u "Feral Tribuneu“, a zadnjih godina u "Novostima“. Ako je njegovim osebujnim stripovima bilo teško pronaći parnjake u aktualnoj produkciji, ne samo hrvatskoj nego i svjetskoj, još je i teže bilo situirati ga na ilustratorskoj sceni, tražiti i nalaziti sličnosti između njega i drugih istaknutih autora.

Za početak, on nikada nije ilustrirao novinske tekstove u bukvalnom smislu te riječi, nego je stupao s njima u kreativni dijalog, počesto i polemiku. Njegovi crteži nisu sažimali neki članak ili priču, svodili ih na bitni smisao ili poruku, nego ih dorađivali, proširivali, ponekad čak i kritički propitivali.

Zanimljivo, premda se upuštao u nemali rizik vrlo slobodne interpretacije svoga zadatka, ne pamti se slučaj da se ijedan pisac ikada požalio na Ćurinov rad. Pardon, lažem, to se jednom ipak dogodilo. Stanovitu spisateljicu uzrujala je količina slobode koju si je Ćurin odlučio uzeti (kao da bi slobodu trebalo dozirati na dekagrame), pa je zamolila urednike da on više nikada ne ilustrira njezine tekstove. Na njezinu štetu, oni su je poslušali.

Opus koji je Ćurin ostavio za sobom kao ilustrator, svojim opsegom, jedinstvenom autorskom poetikom i blistavim domašajima savršeno je neusporediv s bilo čijim drugim minulim radom. On nije samo izdvojena pojava na hrvatskoj ili regionalnoj sceni, nego i svojevrsni svjetski unikat.

Da, naravno, stotine autora s različitih dijelova globusa zaslužuju status velikana koji su novinsku ilustraciju doveli do kreativnih vrhunaca i ostavili za sobom djela neprolazne vrijednosti (unatoč tome što su ih crtali ili slikali pokušavajući zadovoljiti dnevnu ili tjednu narudžbu). No, nitko nikada to nije radio kao Alem Ćurin: u strastvenoj raspravi s piscem i njegovim tekstom.

Govorimo li o zanatu, bio je briljantan crtač i slikar, vrstan poznavatelj svih likovnih tehnika, baš kao što se suvereno snalazio i u različitim spisateljskim nišama. S jednakim je umijećem plivao u književnom standardu, zavičajnom jeziku i vlastitom nadidiomu, u prozi, kao i u poeziji.

Blagoslovljen tolikim talentima, mogao je što je htio. A što je htio, to je i činio. Bio je najslobodniji umjetnik i najslobodniji čovjek kojega sam upoznao. Kao da nije bio pravi, od krvi i mesa, nego od papira i novinske boje, stripovni junak, a ne smrtno biće.