Baš kako je najavio netom nakon povratka iz Dubrovnika u Vodice, karizmatični vodički ugostitelj Šime Pelajić Brunac otvorio je galerijski prostor na najvišem katu "Santa Marije". Vođenje restorana prepustio je djeci jer je, priznaje, sazrelo vrijeme za neku drugu vrstu kreativnosti, koja se opet nije previše odmaknula od turizma. Jer turizam, objašnjava u svojem dobro poznatom ležernom i pomalo poetskom štihu, nije samo pijat i pirun, apartman i pogled na more.
– Turizam je prije svega ljepota, i tko je hoće vidjeti i prepoznati, taj će i sam biti prepoznat – nadahnuto će Šime.
Tako će se mnogi vodički gosti, osim uživanja u probranim i nadaleko poznatim delicijama dvojice Pelajića juniora, moći nadahnuti i umjetnošću jednog Pelajića seniora, trostrukog hrvatskog šampiona turizma, koji se tom laskavom titulom okitio 1997., 1999. i 2000. godine. Galerija nosi ime kardinala Alojzija Stepinca po Brunčevoj najdražoj slici "Stepinac mu je ime", duboke simbolike, a hrvatskom je blaženiku posvetio i stihove "Bijela ruža Hrvatska".
– Gdje istina cvate – tu ljubav miriše. A gdje ljubav zrači – tu ljepota diše. Ružo bijela, ružo Hrvatska! Eto, to je stih koji odražava moje misli o Stepincu, a na slici s njegovim likom bijela košulja i bijela ruža simboliziraju nevinost. To je moj prvi rad i puno mi znači. Posebno mjesto u galeriji zauzima i slika Bruna Bušića, čiju žrtvu duboko poštujem. Dva rada nastala su neposredno nakon Domovinskog rata u čast slobode, ali nemojte misliti da su moji početni radovi baš svakome odgovarali. Nisu. Ali to je bio i ostao njihov problem. Da sam se u životu rukovodio razmišljanjima drugih, ne bih se tako lako uzdignuo iznad provincijalizma. Ali bio sam uporan u svemu, pa ako hoćete, i mangup prema onima koji su to zaslužili – priznaje Šime.
Kista se, priča, prvi put dohvatio na nagovor svoga prijatelja Ante Slipčevića koji mu je darovao platna i boje. U roku od tri dana dovršio je pet slika i sve ih je darovao u humanitarne svrhe.
– Pretpostavio je da bih mogao imati potencijala u slikarstvu, a meni je to bilo otkriće i odmah sam znao da ću se time jednog dana baviti, kad se povučem iz svih drugih poslova. Rad na slikama opušta me i relaksira, vraća mi unutarnji mir, a inspiraciju pronalazim svugdje oko sebe iako, da budem iskren, ponekad jedan započeti motiv preraste u nešto sasvim drugo. Špatula sama krene u drugom pravcu, boje se drugačije iznijansiraju... – nasmijao se moj sugovornik.
Prostorom svoga ateljea izuzetno je zadovoljan. Svaka slika na zidu – a motivi variraju od pejzažnih i panoramskih, mrtve prirode i veduta, pa do apstrakcije – ima, veli, svoju štoriju i svoju poruku. A imaju je i svi drugi predmeti, od raspela u kamenu, prekrasnog restauriranog stola do peći, taburea, satova, ogledala, postelje... Osjećaj je da baš svaka stvar u galeriji mora biti upravo na tome mjestu koju mu je vlasnik namijenio jer bi, u protivnom, narušila neki njegov unutarnji osjećaj za red, estetiku i svjetlo.
Općepoznato je da su ruže Šimina velika strast, gotovo opsesija. Na tisuće ih je podijelio u životu. Kad bi se govorilo o preciznoj brojci, vjerojatno bi se, računa, premašilo 50 tisuća. Ni službeno otvaranje galerije nije moglo proći bez velike staklene vaze i prekrasnih tamnocrvenih ruža. Sve do jedna posjetiteljica dobila ju je za uspomenu. Cvijećem je, zapravo, Brunac i osvojio turistički šampionski tron u Hrvatskoj. Kad je o slikarstvu riječ, ni približno nema takvih ambicija. Bio bi, ističe, najsretniji kad bi svaki svoj rad mogao pokloniti. Ima u tome nešto što ga intrigira. A poznavajući Brunca, osebujnog i nimalo sličnom ikome, moguće je da će i ovaj put postići – nemoguće.
