Pisanje primijenjene poezije smrtonosan je posao. Ne vjerujete?
Razmislite onda tko su (bili) naši najveći autori uglazbljenih stihova: Dedić, Britvić, Zuppa, Popadić, Fiamengo... Svi redom časni pokojnici. U tome je cehu mortalitet toliko visok da bi djecu trebalo odvraćati ako slučajno požele postati tekstopiscima. Srećom, mališani se baš i ne jagme za to zanimanje.
Samo jedan iz prvoga ešalona pjesnika koji su u suradnji s najvećim skladateljima svoga doba ozvučili naše mladosti i zrele godine, još uvijek je među nama, premda je njegove prisutnosti malo tko svjestan. Tako je, uostalom, oduvijek bilo. Izmaknut od svjetala pozornice i na uljudnoj distanci od medija, cijelu se svoju karijeru trudio ostati nevidljivim.
Za Mišu...
A ni naša takozvana javnost, počevši od one cehovske, dakle, književne, pa nadalje, nije se naročito trudila priznati mu važnost i značaj. Svi su vjerojatno kontali da glavnom junaku ove priče, rijetkom primjeru osobe s dva zanimanja i dvije velike karijere, ne trebaju naslovne stranice i milost televizijskih urednika. Zbilja, niti su mu ikada trebale, niti mu trebaju danas, ali bi možda pomogle nama, da barem na nakratko povjerujemo kako živimo u boljemu svijetu.
Prva karijera ovoga nevidljivog pjesnika teško da može imati manje veze s drugom. On je, naime, međunarodno priznati brodograđevni ekspert čije su primarno polje profesionalnog interesa takozvana plovila posebne, (što će reći ubilačko-razaračke) namjene. No, kad bi mu dodijale torpedinjere, topovnjače i podmornice, pisao je stihove mitotvornog potencijala, koji su izgradili, učvrstili i raširili masovnu predodžbu o Dalmaciji. Teško da postoji jedno jedincato čeljade, i to bez obzira na glazbeni ukusu i osobne preferencije, koje nikad nije zapjevalo neki njegov stih. Pritom treba reći kako je naš pjesnik imao i dosta sreće.
Svoj je talent najčešće udruživao s velikim skladateljima, a na vrhu dugoga popisa izvođača koji su pjevali njegove stihove stoji ime i onog najvećeg: Miše Kovača.
Mišina veličina bila bi, međutim, ipak značajno manja da nije, među ostalim, bio i glasom Krste Jurasa - da konačno odam ime našega samozatajnog autora – koji mu je napisao niz pjesama. Dovoljno je spomenuti da je jedna od njih i neslužbena himna našega podneblja, “Dalmacija u mom oku”.
Šjor Krsti teče 77 godina, u dobroj je kondiciji, jednako marljiv kao i nekad, još uvijek raspoložen za vođenje profesionalnog paralel-slaloma. Što radi na polju brodogradnje, o tome nemam dvije čiste, ali vam zato mogu predstaviti njegovu friško publiciranu knjigu stihova pod naslovom “Prirodni okoliš”. Pjesnik koji je i u mladosti (ili barem ranoj zrelosti) ispovijedao žal za izgubljenim vremenom, bivajući kroničarom svijeta osuđenog na nevoljko uzmicanje, sad je još mrvicu elegičniji. Jer, ako je nekoć u ime svih nas saldirao račun hrvanja sa svijetom i užancama novoga doba, emocionalna inventura koju sada poduzima još je osobnija i – da ne kažem baš mračnija, ali sasvim sigurno – zagasitija.
Nekoliko pjesama posvećeno je dragim prijateljima kojih više nema, većinom poetsko-glazbenim suborcima, ali ne samo njima (Runjiću, Zuppi, Britviću, Fiamengu, Vici Vukovu, Zvonku Špišiću, Josipu Gendi, Andriji Mauroviću), a neka kao ilustracija njihova duha posluži Krstin hommage Arsenu koji je svojedobno pod rođačkim pseudonimom Luka Juras napisao evergreen “Kud plovi ovaj brod”.
Pedeset i dvije godine kasnije, služeći se istim naslovom, Krste Juras ovako reinterpretira voljenu pjesmu: “Kud plovi ovaj brod/kud li nas odvozi/i da li šalje kod/SOS pomozi/kud plovi ovaj brod/brod pod ovim stijegom/da l’ u sunčan dan/il’ u noć sa snijegom/da l’ plovi ovaj brod/(il’ snovi)/i gdje je kraj mu puta/i uopće da l’ plovi/ili samo pluta”.
Ne, nema pobjede
Arsenov izvornik nudio je barem utjehu u mogućnosti da se čovjek izmučen domotužjem i čežnjom preda emocijama i, ako treba, ljekovito isplače. Juras, deklarirani sarkastik, lišava nas i te opcije. Ne možemo pobijediti, čak nam je uskraćena i milost dostojanstvenog poraza, jedino čemu se možemo nadati golo je trajanje/plutanje.
”Pjesme i šank(s)one” okupljene pod naslovom “Prirodni okoliš” nemaju himnički potencijal autorovih ranijih radova. Logično, jer ostario je i on, i mi skupa s njim, a godine što su prošle bile su milostive samo utoliko što su nam pomogle osvijestiti činjenicu da je život rijetko uznosit, a uglavnom banalan.
Ili kako piše Krste Juras: “Pučine pucaju/od snage i slobode/al’ prevari slika/one su tek/za pukim vijkom /uznemirene vode.” •