Što povezuje šibensku Martinsku i Martinik, otok u toplom Karipskom moru? Ništa, gotovo sigurno odgovorila bi većina upitanih koja bi se s pravom mogla čuditi otkuda uopće pomisao da ikakva veza može postojati između tog dalekog, nevelikog otoka, o kojem ta ista većina zapravo ništa i ne zna, i nekada popularne gradske plažu smještene na poluotoku udaljenom svega nekoliko stotina metara od rive i Doca, jednog od najstarijih dijelova grada. U percepciji novijih naraštaja Šibenika, Martinska je postala sinonim za ljetne festivale alternativne, underground, a posljednjih godina i elektroničke glazbe, dok je oni stariji pamte kao nekad vrlo popularnu plažu o kojoj bi kao iz rukava mogli istresti brdo urbanih priča i legendi o slavnoj 'pinici', a kasnije još slavnijoj kapetanici Slavki i njezinom brodu koji je kupače prevozio do Martinske.
Dva velikana
Snježana i Maja Klarić, prva novinarka, druga pjesnikinja i putnica, obje rodice i obje osnivačice prve žene šibenske kulturne udruge Fotopoetika, rođene su puno godina nakon što je ugasnuo sjaj kupališta na Martinskoj, pa ipak one su danas jedne od najgorljivijih zagovornica afirmacije tog komadića kopna nasuprot šibenskog Doca i njegove veze s dalekim Martinikom! I to u kulturnom smislu, književnom i lingvističkom, pokrećući manifestaciju Martinska, Martinik kojom već godinama malenim, ali ustrajnim koracima nastoje široj javnosti osvijetliti živote i djela dvaju prijatelja i velikana koji su svojim radom i ostavštinom zadužili hrvatsku i svjetsku kulturu.
Jedan je Petar Guberina (1913.-2005.), hrvatski akademik koji je razvio originalnu svjetski priznatu audiovizualnu globalno-strukturalnu metodu, verbotonalnu metodu za ispitivanje sluha i rehabilitaciju gluhonijemih koja mu je donijela niz međunarodnih priznanja, a drugi Aime Cesaire (1913. - 2008.), pjesnik, dramatičar i političar s Martinika, osnivač pokreta 'crnaštva' (francuski -negritude) i boraca protiv kolonijalizma, čije se djelo 'Bilježnica povratka u zavičaj' smatra jednim od najznačajnijih djela frankofonske poezije 20. stoljeća. A svoju 'Bilježnicu' Cesaire je zahvaljujući prijateljstvu s Guberinom s kojim se upoznao 30-ih godina prošlog stoljeća u Parizu gdje su obojica studirala, počeo pisati upravo u Šibeniku! Točnije u Docu, u obiteljskoj kući Guberine na Kvartiru. U Šibenik je stigao 1935. godine, vlakom od Pariza do Zagreba i dalje preko Perkovića, onom istom prugom kojom su na studij kasnije odlazile generacije i generacije Šibenčana i Šibenčanki.
Prijevod na hrvatski
Naime, Cesaire je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji na Martiniku, otoku koji je i danas prekomorski departman Francuske i premda je od Pariza i europskog kontinenta udaljen čak sedam tisuća kilometara zračne linije sastavni je dio Europske unije. Kao pariški student nije imao novca odlaziti kući za vrijeme praznika, pa ga je tako jednom zgodom Guberina pozvao da dođe kod njega u Šibenik. Gledajući s prozora kuće u Kvartiru obalu na suprotnoj strani pitao je kako se zove, a kada mu je Guberina rekao da je to Martinska, u čudu je rekao: 'Martinska, kao moj Martinik!'. Vjerojatno preplavljen emocijama i nostalgijom za svojim zavičajem, zamolio je Guberinu komad papira, a ovaj mu je pružio malu školsku bilježnicu u koju je Cesaire počeo pisati stihove. Bili su to počeci nastanka slavne 'Bilježnice povratka u zavičaj' koja je vrlo brzo postala svojevrsni manifest borbe za ljudska prava, za ravnopravnosti afričkog stanovništva u društvu. Objavljena je davne 1947. godine, a 13 godina kasnije izišlo je i drugo izdanje za koje je predgovor napisao upravo Petar Guberina.
- Ideja o manifestaciji Martinska, Martinik započela je prije 10 godina, a tada se zvala Aime Cesaire na žalu Martinske. Trajala je nekoliko dana i osim čitanja poezije u knjižnici održavale su se radionice i čitanje u Šešuli u Docu s pogledom na Martinsku. Lani smo tu manifestaciju održali na brodu Avalon koji je vozio od Mandaline preko šibenske rive do Martinske i nazad, gdje su se čitali stihovi Aimea Cesairea - podsjetila je Maja Klarić dodajući kako je plan i ove godine bio čitati poeziju martiniškog pjesnika na Avalonu, ali je planove malo pomrsila korona, a još više veliki zalogaj kojeg su se uhvatile vrijedne članice Fotopoetike. Naime, htjele su konačno Cesaireovu 'Bilježnicu' prevesti na hrvatski jezik. Kada je već Šibenik, na neki način bio presudan za njen nastanak, bio je i red da se tog posla uhvate šibenske snage. 'Bilježnica' je u izdanju Fotopoetike, u prijevodu Vande Mikšić, pjesnikinje, prevoditeljice i profesorice sa zadrskog Sveučilišta, ovih dana predstavljena u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić.
Studentski praznici
Tom prigodom čule su se još neke zgode iz šibenske epizode Aimea Cesairea. Podsjetila je na njih profesorica talijanskog i francuskog jezika Lada Damiani, koja je bila i suradnica Petra Guberine, Aime, čije ime na francuskom znači ljubav, u Šibeniku je, naime bio prekršten u Ljubu, dok je on svog prijatelja Guberinu zvao 'moj brat Pere'. Ljubo i Pero jednom su išli na izlet na Žirje gdje je njegova pojava, budući da je vjerojatno bio prvi crnac koji se prošetao tim otokom, toliko šokirala jednu stariju Žirjanku da je ugledavši ga skriknula 'Vrag, vrag!' na što je Cesaire šaljivo, ali vjerojatno i s ironijom, uzviknuo 'O, pa ona me prepoznala!'.
Okosnica projekta Martinska, Martinik, reći će Maja Klarić, nastojanje je da se šibensku i hrvatsku javnosti upozna s nedovoljno poznatom činjenicom Cesaireova boravka u Šibeniku u kojem je počeo pisati svoju 'Bilježnicu', a u realizaciji prijevoda tog djela na hrvatski jezik pomogli su Grad Šibenik i Francusko Veleposlanstvo u RH.
- Mnogi su afrički umjetnici i pjesnici pozivali na oslobođenje i političku emancipaciju stanovništva svojih zemalja upravo kroz književnost, poeziju, umjetnost. Jedan od najvećih doprinosa toj borbi dao je upravo ovaj pjesnik koji je s tolikom ljubavlju govorio i o Šibeniku, a mi mu se na ovaj način nastojimo odužiti - zaključile su Maja i Snježana Klarić.
Percepcija Aimea Cesairea u hrvatskoj kulturni danas gotovo ne postoji, a u Šibeniku gotovo nitko i ne zna da je davne 1935. godine u kući obitelji Guberina na Kvartiru proveo svoje studentske praznike. U Fotopoetici vjeruju da se ta nepravda može ispraviti te da ova priča ima veliki kulturološki i turistički potencijal koji treba biti prepoznat!