Nakon što se prije sedam godina s glumačkom diplomom zagrebačke Akademije dramske umjetnosti Jakov Bilić vratio u rodni Šibenik i zaposlio u gradskom teatru, nacionalnog imena – Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK), odigrao brojne uloge, dobio i nagradu hrvatskoga glumišta za ulogu u dječjem mjuziklu "Matilda", zadnjih dana, premda puno manje u matičnoj kući, a znatno više u zagrebačkoj "Gavelli", uspješno nasmijava publiku u predstavi "Kako je počeo rat na mom otoku". Još donedavno govorio je kako ga zanima jedino glumačka karijera, pa ipak otprije nekoliko dana postao je ravnatelj šibenskog HNK. Točno na Badnjak preuzeo je tu dužnost od svoje prethodnice Maje Trlaje te je sa svojih 30 godina ujedno i najmlađi ravnatelj u kulturi u Šibeniku, a uz Paola Tišljarića iz dubrovačkog "Marina Držića" i najmlađi kazališni ravnatelj u Hrvatskoj.
Godinu na izmaku pamtit će i po tomu što je izišao iz Kazališnog vijeća, Kulturnog vijeća Šibenika, a nije više ni član Gradskog vijeća u klupama HDZ-a, iako je u njih, objašnjava, došao kao nezavisni kandidat, ali na listi te stranke. Ravnateljska uloga, smatra, trebat će cijeli njegov angažman i energiju.
Ovih dana Jakov Bilić je sav u papirima, registrima, izvješćima... Završno financijsko i programsko izvješće te organizacijsku analizu morao je dovršiti i predati Kazališnom vijeću do kraja minule godine. I premda u javnosti već dulje vrijeme vlada percepcija kako se kreativni potencijal teatra sustavno urušava, rade skupe produkcije i nelogične koprodukcije, najavljuju projekti i manifestacije poput memorijalne sobe Ive Brešana i Brešanovih dana koji se na kraju bez obrazloženja ne održe, Bilić vrlo oprezno govori o zatečenom stanju u kazalištu. Još uvijek, kaže, nema cjelovit uvid u poslovanje kazališta, pa će o svemu, pa tako i svojim planovima i programu, detaljnije progovoriti krajem siječnja.
Jeste li preuzeli kazalište u plusu ili minusu?
– Zatečeno stanje analiziramo, ali, koliko god sam se trudio imati uvid proteklih mjeseci, neke stvari su drukčije od mojih dosadašnjih saznanja. Financijske obveze postoje i nisu male. Treba vidjeti zašto su tolike, međutim, zadnjih mjesec dana bila je dobra komunikacija s Odjelom za financije Grada Šibenika, s kojim tražimo mogućnost da se te obveze što prije riješe, kako bi nova umjetnička, programska i organizacijska vizija kazališta što prije počela. Nisam od onih koji pate od stroge forme, ali radimo na tomu da zadovoljimo određenu umjetničku razinu kako bismo imali kazalište.
Govorite vrlo diplomatski?
– Jest, jer opekao sam se na "Brešanovu svibnju". Gurao sam tu manifestaciju i bio čvrsto uvjeren da ćemo to izgurati do kraja. Ali opekao sam se, a javno sam izlazio s tim da to drži vodu. Vrijeme je pokazalo da nije. Čovjek se uči na pogreškama, pa sam i sada mogao govoriti o planovima, ali u ovom trenutku nisam siguran hoće li oni držati vodu. Najprije moramo utvrditi stanje u kazalištu da bismo znali što i kako dalje.
Zašto ste poželjeli biti ravnatelj teatra? Prije ste govorili kako vas zanima jedino glumačka karijera. Je li vas tko nagovarao, jer aktualna gradska vlast je na tom je mjestu željela Srećka Šestana, ali je on odabrao HNK Split?
– Jedino nagovaranje bilo je moje da me supruga pusti u sve ovo. Duboko sam svjestan situacije u kojoj se nalazim. U javnosti postoji percepcija o narušenim međuljudskim odnosima u ovoj kući, pa je moja obveza steći povjerenje svakog kako bismo mogli graditi nove stvari i neke stare promijeniti. S druge strane, ponekad smo i previše kritični prema sebi. Ovo kazalište pokupilo je poprilično nagrada, ali istodobno pada na tomu kako mu izgledaju vrata. Naime, u profesionalizaciji teatra došlo je do velikog disbalansa. Imamo profesionalne glumce, ali ne i druge stvari koje čine profesionalni teatar – nemaš gdje držati kostime, rekvizite, arhivu... Neki me napadaju da je moj program previše ambiciozan, ali ja sam se samo vratio počecima kako bi profesionalni teatar treba biti ustrojen i kako treba funkcionirati. Također, ne možemo pobjeći od činjenice da u ovom trenutku neka pučka komedija u Šibeniku proda gotovo sva mjesta u gledalištu, a neke stvari, koje i mene kao umjetnika više intrigiraju, tek 20 ili 30 ulaznica. To znači da moramo stvarati publiku. Istina, određene je stvari trebalo napraviti još prije deset godina, kada je počela profesionalizacija, ali ako smo se već odlučili da imamo kazalište, a ne centar za kulturu, to znači da se neke stvari iz temelja moraju mijenjati.
Iako ste kazali da ćete o programu detaljnije govoriti kada dobijete jasniji uvid u stanje kuće, možete li ipak otkriti kojim pravcem namjeravate voditi teatar?
– Postoji nešto što me kopka još od studentskih dana, počevši od one Shakespeareove "cijeli svijet je pozornica". Želimo raditi ambijentalne predstave, ono što sada ima Varaždin, a otprije Split i Dubrovnik. Ovo je grad bogate kulturne baštine, dvaju UNESCO-ovih spomenika i imamo obvezu prema tom naslijeđu. Međutim, sada kada nam je grad raskopan i kada se uređuju Poljana i gradska jezgra, to se neće moći realizirati tako brzo. To će raditi Krešimir Dolenčić, tekst se već priprema, u koji će biti uključen, uz literaturu Zenića, Livakovića te Brešana, i roman "Zavjet" naše sugrađanke Orijane Koloper. Moj je plan i da se ubuduće vlastita produkcija zna barem godinu dana unaprijed, da se možemo i tako medijski promovirati, privlačiti publiku... Tu će publiku dijelom privlačiti i naša priča o Ivi Brešanu i Arsenu Dediću. Ma, nisu oni ljudi od spomenika. Jer da je tako, ne bi Arsen rekao da njegovim imenom nazovu brod jer mu trebaju nevere, ili da govorimo o Brešanu a da ne spomenemo planinarenje... Mislim da su Brešanovim odlaskom i nestankom njegove veličine izrasle neke druge koje nisu ni sjena njegove. Govorio je Arsen da najviše mrzi istost, a u našem društvu poprilično je tih istosti ili niskosti koje su došle na neke pijedestale i mislim da je to najviše presudilo zašto nismo imali Brešanove dane i Brešanovu memorijalnu sobu.
Bojite li se kostura iz ormara?
– Strahujem, naravno, od nekih stvari, ali se ne bojim, jer je želja da nešto napravim i odgovornost koju osjećam je puno veća. Postojala je jedno vrijeme intencija da izgubimo profesionalno kazalište sa svim što ga čini...
Tko je za to odgovoran?
– Razne su to okolnosti. Nesnalaženje...
Čini se da vam je bivša ravnateljica ostavila puno nesređenih stvari, a sada se vraća na mjesto voditeljice Ureda MDF-a. Uživa li na tom mjestu vaše povjerenje?
– Nije prošlo ni desetak, a kamoli prvih sto dana otkako sam ravnatelj, pa mi je teško o nekim stvarima govoriti, ali svi u kući znaju da se provodi nova sistematizacija radnih mjesta, jer stara ne odgovara profilu profesionalnog teatra. Ona je, istina, i prije trebala biti donesena jer, prema onomu što sada imamo, preklapaju se poslovi. Nova sistematizacija nam je potrebna da možemo disati punim plućima, da možemo raditi ono zbog čega kazalište i postoji. Što se tiče Maje Trlaje, njezin ugovor, koji sam zatekao, takav je da se ona vraća na mjesto voditeljice MDF-a. Vidim li je na tom mjestu ili ne, to ćemo utvrditi budućom sistematizacijom. U kazalištu je, inače, zaposleno 20 ljudi i dvoje na određeno. Ali pucamo po šavovima i trebalo bi nam još barem četvero novozaposlenih. U budućnosti računam i na naše studente glume, kojih u ovom trenutku ima pet po hrvatskim akademijama. Tu je i budući filmski ured kao jedna posebna priča. Vjerujem da je Šibenik grad u koji je poželjno vratiti se.
Koliki je godišnji proračun kazališta?
– Ukupno oko milijun eura. Sredstva Grada su 5,6 milijuna kuna, a još dva milijuna osiguravaju Ministarstvo kulture, Županija i drugi izvori. Vlastiti prihodi, u što ulaze dječje radionice i iznajmljivanje dvorane, manji su od sto tisuća kuna. Ulaznice i prodane predstave izvan kazališta kreću se oko 450.000 kuna, dok se sponzorskim ugovorima prikupi tristo tisuća kuna. Na plaće 22 zaposlena i materijalne troškove ide 3,5 milijuna kuna, a tu su još i troškovi za MDF i festival Musica appassionata, zatim vlastita produkcija i gostovanja. Često se govori da je kazalište rupa bez dna, ali to nije točno. Kazalište i kultura nisu jeftini. U percepciji šibenske javnosti kao primjer se navodi Tvrđava kulture Šibenik i novac koji se u toj javnoj ustanovi vrti. Ali kazalište je nešto drugo. Naravno, i mi ćemo se okrenuti drugim izvorima, EU fondovima. U EU-u se govori o 80 posto vanjskog i 20 posto javnog novca za kazalište, ali je, vjerujte, to teško ostvariti i u Berlinu.
O MDF-u
– Neke se stvari moraju raditi i godinu ili dvije unaprijed. Ne možemo 60. MDF
stvarati 15. travnja 2020. godine, dva mjeseca prije početka. To se mora već sada početi. To ne znači da namjeravam dovesti Broadway na festival, ali za taj jubilej moramo biti spremni kao Broadway. Ako se kopaju Poljana i Kalelarga, onda to znači da festivalski program i scene moramo tomu prilagoditi. Riva bi mogla biti odgovor, ali sada je pitanje kako rivu pretvoriti u dječje carstvo. Zanima me i kako stvoriti festivalski šušur. Ne patim od malograđanštine pa da mislim da moramo dovesti Cirque du Soleil. Možda jednom to bude moguće, možda kada se uredi Poljana... Ali ako imam viziju i plan, znam mogućnosti, onda mi buku bagera nije teško podnijeti.
Brešanova soba i bista u atriju
– Baš sam ovih dana razgovarao s Vinkom Brešanom, koji mi je bio profesor na Akademiji, o projektu radno nazvanom Brešanova soba i Brešanov svibanj (mjesec književnikova rođenja, op.a.). Prema onomu što je meni za sada poznato, prostor nekadašnje kazališne kavane u prizemlju upravne zgrade kazališta vezan je uz cjelokupnu obnovu kazališta. Taj bi prostor trebao biti dio jedne dječje priče, a prema informacijama koje posjedujem, tamo bi trebao biti i lift. Sada treba vidjeti gdje bi se našao prostor za Brešanovu sobu. On je bio čovjek otvorena uma i druželjubiv, pa i taj prostor mora biti živ, a ne da se otvara povremeno uz neke obljetnice. Identitet ovoga grada čini i Arsen Dedić, pa bi u toj programskoj mješavini Brešana i Arsena taj prostor trebao živjeti. Vidjet ćemo što će pokazati projekt obnove koji je pokrenula bivša ravnateljica. Jedino što mogu reći jest da mislim da smo na tu temu spremili nelošu priču u foajeu kazališta u svibnju. Planiramo već skoro postaviti i Brešanovu bistu ili neku drugu vrstu umjetničkog spomenika u atriju kazališta.