Raduje me suradnja s drugim kazalištima, ali moja je baza šibenski teatar (FOTO)

Sara Lovrić Caparin, po struci akademska kiparica, a po zanimanju kostimografkinja zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku od 2008. godine, ovih dana ima pune ruke posla. Tek što je u njenoj matičnoj kući premijerno izvedena najnovija predstava "Gaćice" za koju je Sara osmislila kostime, očekuje je nova premijera. Ovaj put na daskama splitskog HNK-a gdje će u subotu biti izveden "Neprijatelj naroda" Henrika Ibsena u dramatizaciji i adaptaciji Elvisa Bošnjaka i u režiji Nenni Delmestre. A upravo je ova splitska redateljica "kriva" za suradnju sa šibenskom kostimografkinjom čiji je rad posljednjih godina sve traženiji na daskama drugih hrvatskih kazališta.
– Ovo je moja druga suradnja s Nenni Delmestre u splitskom HNK-om. U studenom 2015. sam radila Kašetu brokava, a Nenni me zvala nakon što sam s njom surađivala u našem kazalištu gdje je radila "Kontrakcije" i "Arhimedov zakon". Bila je zadovoljna mojim radom, ali sam ipak bila iznenađena i počašćena kada me pozvala u Split – govori Sara i dodaje kako je imala priliku prošlog ljeta raditi kostime na Splitskom ljetu za predstavu "Buža" koju je režirao Zoran Mužić, kojeg je također upoznala u matičnoj kući gdje je na scenu postavio nekoliko komedija.

Počelo s bižima

Sarina kostimografska priča počela je još s predstavom "Neš ti biža" Mate Gulina, a dašak nove likovnosti brzo je prostrujao šibenskim teatrom. Uslijedila je i suradnja s kazališnom družinom Virko, a ni lutkarstvo joj nije bilo strano, pa je u "Svrakinim pričama" Pere Mioča radila lutke. Surađivala je i s plesnim ansamblom Sjene, a posljednjih godina počeli su stizati i pozivi iz drugih gradova. Na tom su popisu Zagrebačko kazalište lutaka, Tvornica lutaka iz Zagreba i redateljica Petra Radin, zadarski HNK, zagrebačko Kazalište slijepih i slabovidnih, a izradila je kostime za operu "Turija i Plamenko" Borne Ercega…
Svaki od tih projekata, a do sada ih je bilo oko 40, novi su izazov i prilika za kreativni iskorak.
– U šibenskom kazalištu radila sam s nekoliko redatelja i svaki od njih ima drugačiji pristup. U pravilu oni su bez nekih značajnijih primjedbi prihvaćali moje ideje. Možda su glumci, a još više glumice zahtjevniji. One imaju određenu viziju svog tijela u nekom kostimu, odnosno kako im on stoji, kako u njemu izgledaju. Ali to bi bile neke sitnice koje bih uvijek uvažavala – reći će Sara.

Lik i njegov kostim

Najvažnije je, dodaje, pogoditi karakter lika i uloge. Likovnost i vizualni dojam kostima jednako je važan kao i to da bude udoban i da glumca u igri ne sputava, štoviše da mu pomogne izgraditi lik koji glumi, naglašava Sara.
– Ideja o kostimu nastaje čitajući tekst i u razgovoru s redateljem kada dogovaramo karaktere – je li neki lik ležeran, strog, pedantan ili, recimo, traljav. I način na koji glumci igraju svoje uloge važan je u kreiranju kostima. S druge strane neki redatelji više vole u kostimu naglasiti neko povijesno razdoblje, a Nenni opet voli suvremene tekstova što znači da se kostimi više kupuju negoli šivaju, što također može biti zahtjevno, jer u poplavi sve te mode treba prepoznati ono što pristaje liku i glumačkoj osobnosti.
Raditi u malom gradskom kazalištu, poput šibenskog, Sara doživljava kao prednost, a ne nedostatak. Kada je nakon diplome na Umjetničkoj akademiji, smjer kiparstvo, u klasi profesora Kažimira Hraste, dobila posao kostimografkinje u rodnom gradu bila je, kaže, bačena u vatru.
– Moj pristup kostimu je likovni i u tom smislu ne podliježem modnim izričajima koji bi me možda opterećivali da sam završila tekstilni, modni dizajn ili slični studij. Kiparstvo mi je donijelo i znanje iz povijesti umjetnosti koje mi danas pomaže da u tekstu prepoznam neki likovni stil koji odgovara realizmu, modernoj, avangardi...