Nije se samo američka, europska i svjetska kinematografija našla na udaru pandemije koronavirusa, već i hrvatska. COVID-19 je poremetio i CRO film. Pojavio se baš kad je gledanost hrvatskih filmova bila u blagoj uzlaznoj putanji. Podsjetimo, gledanost se 2017. i 2018. nalazila u priličnom padu, da bi 2019. počela rasti ("General", "Koja je ovo država") i vratila se na brojke iz 2016., čak i veće. Ova godina je trebala preuzeti štafetu od prošle.
Istina, gledanost Sviličićeva "Glasa", prvog hrvatskog filma na ovogodišnjem repertoaru (jedva tisuću gledatelja u siječnju), nije bila bajna, nešto je bolje u veljači prošao prošlogodišnji "Zagrebački ekvinocij" Svebora Mihaela Jelića (više od 4500 gledatelja), ali godina je skrivala potencijalne kinohitove poput nastavka Matanićeva "Zvizdana" – "Zore", "Ribanja i ribarskog prigovaranja" Milana Trenca, "Divljaka" Darija Lonjka, "Po tamburi" Stanislava Tomića i "Tereze37" Danila Šerbedžije.
A onda se u ožujku dogodila korona čije su se reperkusije nastavile osjećati idućih mjeseci u kinima (zatvaranja) i na festivalima (odgode). Između dva "lockdowna" uspio se održati FMFS i u Ljetnom kinu "Bačvice" ugostiti premijeru filma "Mater" Jure Pavlovića. Motovun je upriličio premijeru "Tereze37" i poslao je na ljetnu kinoturneju.
Pula se, pak, održala tek u rujnu i otvorila se s premijerom manjinske koprodukcije "Mare" Andree Štake koja je zaokružila trolist dobrih hrvatskih filmova snimljenih u Dalmaciji i fokusiranih na snažne ženske likove. Na valu fine gledanosti u ljetnim "open air" kinima po obali i otocima, tj. triju nagrada na Puli, "Mater" je hrabro krenula u redovnu distribuciju sredinom rujna u ponovno otvorena kina i multiplekse.
Pavlovićev prvijenac je ukupno privukao blizu 4000 ljudi (zarada oko 60.000 kuna) koji baš i nisu u prevelikom broju pohodili kina na "zatvorenom" i radije su gledali hollywoodske blockbustere "Tenet" i "Mulan". Očekivalo se da će bolje brojke postići ekranizacija Hektorovićeva "Ribanja i ribarskog prigovaranja", tempirana za kinodistribuciju početkom listopada.
Da je krenuo ranije, u ljetna kina, kao "Mater", Trencov film sigurno bi imao veći uspjeh računajući svoje "otočno" podrijetlo. Ovako je u kina i multiplekse stigao baš kad su nastupile rigoroznije mjere zbog povećanog broja zaraženih, što ga je koštalo planiranih školskih projekcija, time i znatno bolje posjete (nekih 2000 gledatelja), odnosno zarade (oko 50.000 kuna).
Slabe brojke ponukale su producente i distributere da se povedu za američkim ("Borat 2", "Vještice"...) i regionalnim trendom ("Quo Vadis, Aida?") plasiranja filmova mimo velikih ekrana na "online" platforme ("Mare", "Otac") ili da prebace kinodistribuciju za 2021. ("Tereza37", "Zora", "Po tamburi", "Divljaci").
Ipak, "Zora" je barem imala svjetsku premijeru koncem studenoga u Talinnu, što je značajan festivalski uspjeh. Još veći, zapravo najveći, povijesni uspjeh došao je u vidu nominacije Gorana Bogdana za nagradu Europske filmske akademije/EU Oscara za ulogu u filmu "Otac", manjinskoj hrvatskoj koprodukciji koja je prethodno ušla u povijest po najvećoj ocjeni na pulskom festivalu (5.0).
Kad smo kod Europe, Dana Budisavljević, zahvaljujući prošlogodišnjem "Dnevniku Diane Budisavljević", našla se u Euroimagesovom "zlatnom albumu" redateljica, njih 50, čije je filmove sufinancirao u 21. stoljeću, i to zajedno s istočnoeuropskim kolegicama poput Ildiko Enyedi, Jasmile Žbanić, Leone Strugar Mitevski i Mile Turajlić.
Usto, "Dnevnik Diane Budisavljević" je početkom 2020. povisio gledanost na 30.385 gledatelja i preskočio "Dugu mračnu noć" i "Metastaze" na novomilenijskoj ljestvici najgledanijih hrvatskih filmova. Dobrih vijesti je, dakle, bilo u lošoj godini. Dobrih filmova pogotovo.
Paradoksalno je da je ovo, u pogledu kvalitete, ako već ne i kvantitete, jedna od boljih godina od 2010. naovamo s (ako računamo manjinske koprodukcije) najmanje četiri filma ujednačene kvalitete od kojih je gotovo svaki zaslužio vrh godišnje "best of" liste.
1. OTAC (Srdan Golubović)
Teška godina, težak film, ali empatičan i katarzičan, ponajbolji u filmografiji Srdana Golubovića ("Klopka", "Krugovi"), s impresivnom "metodskom" ulogom hrvatskoga glumca. Goran Bogdan je znatno smršavio i gladovao da bi odglumio siromašnog oca kojemu oduzimaju djecu i bolje psihofizički osjetio njegovu patnju. Kao što je on ušao duboko pod kožu lika, tako se i film uvlači ispod kože gledatelja s minimalnim dijalogom i maksimalnom emocijom. "Otac" je upravo to – emocija.
2. TEREZA37 (Danilo Šerbedžija)
Drukčiji hrvatski film i drukčiji ženski lik iz pera i u tijelu Lane Barić, scenaristice/glumice s potencijalom domaće Grete Gerwig. "Tereza37" je najbliže što je neki (noviji) hrvatski film došao američkom nezavisnjaku i karakternoj studiji ženskog lika preko koje(g) prelama ne samo splitsko stanje uma. Split je velika zvijezda filma, ali najveća je ipak Tereza kodnog broja 37. Splitska Gloria Bell koja u dirljivoj završnici postaje naša Frances Ha.
3. MATER (Jure Pavlović)
Najizrazitiji hrvatski festivalski film godine, stilski kao rumunjski, upisuje Juru Pavlovića među najbolje redateljske debitante mlade hrvatske kinematografije, takoreći "au pair" s Hanom Jušić ("Ne gledaj mi u pijat"). Međutim, koliko je zrelosti Pavlović pokazao u oblikovanju interakcije "patrijarhalne" matere i "gastarbajterske" kćeri, u podlozi koje oslikava južnjački mentalitet kao i Šerbedžija, njegov dugometražni debi uopće ne djeluje kao debi.
4. O JEDNOJ MLADOSTI (Ivan Ramljak)
Dokumentarni film godine, pa i šire. Ivan Ramljak se već nametnuo kao jedan od najpotentnijih domaćih dokumentarista, a sada je snimio i krajnje osoban doks kakvih nema puno unutar hrvatske kinematografije. "Nešto-sasvim-osobno" priča o njegovom pokojnom prijatelju, darovitom fotografu, postaje i generacijska priča za one koji su bili mladi u devedesetima, na razmeđi analognog i digitalnog svijeta. Priča (još) jedne izgubljene generacije koja pronalazi put do srca.
5. RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE (Milan Trenc)
Čitanje, gledanje i poneki prigovor. Tako bi se mogao opisati film koji se mogao istovremeno čitati i gledati u kinu, a ako nije savršen kao lektirni predložak, svejedno je bio ili bi mogao postati obvezna književno-filmska lektira. Treba respektirati Trencovu odluku da snimi film na arhaičnom tekstu, čime je napravio tekstualni kontrapunkt Marku Jenkinu i arhaičnom formatu slike "Mamca". Takav hrvatski film u multipleksu, k tome s titlovima (!), prilična je subverzija.
Kratki rezovi ili najbolji među ostalima
Častan spomen: "Mare", svojevrsna moderna dalmatinska Madame Bovary u "Mostovima okruga Konavle".
Dokumentarac: "Povuci-potegni", Neven Hitrec povlači i poteže hrvatski obrazovni sustav.
Animacija: "Arka", nije Noina, već Natka Stipaničeva. Arka za doba korone.
Serija: "Novine 3", treća i ponajveća sezona najbolje hrvatske televizije novog milenija u režiji Dalibora Matanića. Potentni su bili i "Nestali" u akciji Kristijana Milića.
Ženske uloge: Najpoštenije abecednim redom – Lana Barić, Daria Lorenci-Flatz i Marija Škaričić ("Tereza37", "Mater", "Mare"). Jedna bolja od druge. Zajedno – najbolje, posebice kad im se pridruži i Ivana Roščić ("Tereza37").
Muške uloge: Goran Bogdan ("Otac"), Rade Šerbedžija i Leon Lučev ("Ribanje i ribarsko prigovaranje").
Nova lica: Franko Jakovčević ("Glas"), mladi konkurent za nagradu Zlatni studio u kategoriji najboljega filmskoga glumca.
Posljednji pozdrav: Izgubili smo neke legende i značajna lica poput Mustafe Nadarevića, Špire Guberine, Pere Kvrgića, Vere Zime, Vatroslava Mimice, Zdenke Heršak, Hermine Pipinić... Iz regije nas je napustio Goran Paskaljević...
Regionalni film: 'Aida' za Oscara?
Regionalna kinematografija iznjedrila je nekoliko odličnih filmova. Srbija je još imala i izvrsnu dramu "Oaza" Ivana Ikića i "solondzovski" crnu komediju "Moj jutarnji smijeh" Marka Đorđevića. BiH je, pak, iznjedrila "Quo Vadis, Aida?", "Pun mjesec" Nermina Hamzagića i "Koncentriši se, baba" Pjera Žalice. Koliko je "Aida" dobra i važna, ne bi nas iznenadilo da postane oskarovski nominent.
1. "Oaza"
2. "Quo Vadis, Aida?"
3. "Moj jutarnji smijeh"
4. "Pun mjesec"
5. "Koncentriši se, baba"