Korak do art kina koje Šibeniku toliko fali: Koordinatorica filmskog programa na Baroneu otkriva zašto je ovog ljeta program bogatiji nego do sada

Razgovarali smo s Jelenom Svirčić, koordinatoricom filmskog programa na šibenskoj Tvrđavi Barone

Filmske večeri na Tvrđavi Barone ovoga ljeta ne održavaju ne samo srijedom, nego i subotom. Korona vam, čini se, nije uspjela pomrsiti račune?
- Broj projekcija od ove godine se udvostručio te proširio i na subotu kako bismo mogli prikazati što veći broj vrijednih nezavisnih art house ostvarenja koja šibenska publika nije imala prilike vidjeti na velikom platnu. Na tako nešto smo bili spremni upravo zbog vrlo dobrih reakcija publike i dobre posjećenosti ljetnog kina na vrhu grada. Koncepcijski je program podijeljen tako da srijeda, kao i dosad, ostaje rezervirana za svježe, odnosno recentne festivalske filmove, dok subota sada igra ulogu svojevrsnog off programa u kojem prikazujemo nešto starije, ali isto tako vrijedne i nagrađivane filmove, uz veći broj projekcija za djecu – i to ne samo svjetskih hitova poput francuskog animiranog filma Moj život kao Tikvica, već i domaćih klasika kao što su Vlak u snijegu i Tajna starog tavana.
 

Vaša "filmska" priča u Šibeniku traje već treću godinu, no kako je uopće došlo do suradnje s Tvrđavom kulture?
- Tim Tvrđave kulture na čelu s Goranom Barišić Bačelić i Moranom Perišom imao je viziju proširenja programa i mijenjanja njegove koncepcije kako bi se filmska ponuda filmskog na Baroneu dodatno produbila i obogatila većom suradnjom s domaćim festivalima i organizacijama, kao i gostovanjima različitih filmskih aktera, a meni su kao vanjskoj suradnici ponudili posao koordinacije zbog moje višegodišnje suradnje s većinom festivala i organizacija koji sudjeluju u programu. Naime, s većinom sam surađivala ili još surađujem kao voditeljice odnosa s javnošću i festivalskih press ureda, pa se moj izbor kao brze spone između svih tih aktera, čini mi se, nametnuo sam po sebi.

Opsežno istraživanje

Šibensko ste dijete, ali sa zagrebačkom adresom već duže vrijeme. Po čemu pamtite svoju mladost u Šibeniku?
- Rođena sam, naravno, u Šibeniku, ali odrasla u Grebaštici. Bila sam jedna od one djece „putnika“ i u grad sam putovala 12 km svaki dan autobusom od prvog razreda osnovne škole do završetka gimnazije. Od dosta mlade dobi puno sam izlazila u grad u uvjetima prilično nesigurnih, nepostojećih autobusnih linija, a nisu ni danas bolje. Bile su to „ljute devedesete“, ali olovnim vremenima usprkos bilo je to i vrlo uzbudljivo razdoblje kada je u đardinu postojala vibrantna punk i post-punk scena koja je živjela u zajedništvu s metalcima i svim drugim vidovima alternative tada. Ako bih morala reći što me najviše odredilo u odnosu s ovim gradom, to bi svakako bile te godine provedene u gradskom parku, ali i osnovna škola na Baldekinu gdje sam imala sreću da mi je razrednica i nastavnica hrvatskog jezika bila legendarna Branka Kunčić, kao i kasnije pohađanje gimnazije koja nije bila samo mjesto učenja, već i fokalna točka susreta iz koje su izlazili najbolji od nas.
 

Početkom tih ljutih 90-ih, u Šibeniku su se jedan za drugim ugasila sva tri kina. Koliko ste vi i vaša generacija uopće imali priliku gledati filmove na velikom ekranu?
- U moje vrijeme redovito smo posjećivali projekcije u kinu Šibeniku, ali ono je kao i kino Odeon bilo na izdisaju te je uskoro i nastupio totalni krah kinematografa u gradu što je ostavilo neizbrisivu „rupu“ u razvoju gradske kino kulture. Upravo tim i nešto ranijim razdobljem bavim se u opsežnom istraživanju koje provodim u suradnji s Tvrđavom kulture. Radimo, naime, i na istraživanju historiografije kinoprikazivačke djelatnosti u Šibeniku, odnosno prikupljanju i mapiranju te kulturne memorije, čemu su najveći doprinos dali mladi povjesničar Andrija Bakula iz Tvrđava kulture te filmska kritičarka i kustosica Jelena Pašić kao vanjska suradnica. Poticaj za to bilo je otvaranje Kuće umjetnosti Arsen, gdje planiramo, uz cjelogodišnji kino program, publici ponuditi i edukaciju o povijesti filmske umjetnosti, poticati oživljavanje kulture odlaska u kino i isticanje važnosti iskustva gledanja filmova na velikom platnu.

Godinama zakinuti

Postoje li neka razdoblja, žanrovi, autori koje su vama u tom iskustvu velikog platna dragi i važni?
- Povijest i razvoj filmske umjetnosti iznimno je uzbudljiva i kao takva neiscrpan izvor inspiracije i utjecaja. Recimo da se ne volim izražavati u obliku top-lista najboljih filmova, jer su takvi utjecaji fluidni i stalno se mijenjaju, ali svakako bih rekla da nezaboravnima ostaju iskustva prvog gledanja i susreta s djelima autora kao što su John Cassavetes kada je riječ o nezavisnoj američkoj produkciji, filmovima francuskog novog vala, talijanskog neorealizma, kao i jugoslavenskog crnog vala, ali i hrvatskog modernizma i njegovog najpoznatijeg predstavnika Vatroslava Mimice. Svakako i filmovi redateljica kao što su Maya Deren, Vera Chytilová, Agnès Varda ili Claire Denis i Andrea Arnold.
 

Tko je "prosječni" gledatelj filmskog programa na Boroneu?
- Mislim da je to publika koja voli dobar europski i svjetski nezavisni film, koja donekle prati takvu produkciju i ciljano dolazi na ovakve projekcije. Filmske večeri na Baroneu vidim kao utočište za lokalne filmofile čiji ukus premašuje ponudu hiperkomercijalnog filmskog sadržaja koji nudi, naprimjer, Cinestar. Protekle tri godine programa vidim i kao pripremu za ono što je Šibeniku dugo nedostajalo, a to je art kino koje smo dobili s otvorenjem Kuće umjetnosti Arsen. Šibenik je jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj koji je bio tako dugo bez nezavisnog kinematografa s repertoarom vrhunskih filmskih umjetničkih djela nezavisne produkcije, a s Arsenom amo dobili priliku to ispraviti i dati lokalnoj publici priliku da okusi ono za što je godinama bila zakinuta. Pritom je važno podsjetiti da povijest kinoprikazivaštva u Šibeniku postoji otprilike koliko i u velikim europskim gradovima. Prvo šibensko kino Edison otvoreno je davne 1908. godine. Jako me veseli kad vidim ista lica koja se vraćaju na Barone. Budu to lica iz gimnazije, grada, ali i ljudi koji dođu prvenstveno zbog ambijenta Baronea, svidi im se izbor filma i vrate se. Posjećenost filmskih večeri na Baroneu govori da smo s promjenom koncepcije programa na dobrom putu i da Šibenik ima dobru filmofilsku bazu i publiku. Projekcije često budu popraćene razgovorima s redateljima i redateljicama, filmolozima i filmologinjama ili drugim akterima naše filmske scene upravo zato što vjerujemo da su izravan kontakt autora i publike te razmjena znanja i dijalog nezamjenjiv element. Osim toga, takvi formati program izdvajaju iz uobičajene kino ponude i donose iskustvo koje je bliže duhu filmskog festivala, gdje su takvi kontakti i susreti jedna od najvećih vrijednosti.

Svečani program

Postoje li neki naslovi i gosti koji su u ove tri godine bili na Baroneu, a za koje vam je posebno drago što ih je šibenska publika vidjela?
- Jako mi je drago da su se na platnu Tvrđave Barone odvrtili filmovi svjetski poznatih redatelja i redateljica kao što su Pablo Larraín, Kim Longinotto, Paolo Sorrentino, Jia Zhangke i drugi, kao i domaćih i regionalnih poput Ognjena Glavonića, Nebojše Slijepčevića, Jure Pavlovića, Renate Poljak, Danila Šerbedžije, ali i Milana Blažekovića. Osobno mi puno znači što smo prošlo ljeto imali priliku ugostiti i Vesnu Kesić, veteranku domaćeg feminističkog pokreta, legendarnu novinarku, aktivistkinju i teoretičarku koja nas je, nažalost, napustila početkom ove godine. Raduje me i što smo ove godine ugostiti Dalibora Barića, našeg animatora koji je bio u užoj konkurenciji za nagradu Oscar te Lanu Barić, scenaristicu i glavnu glumicu filma Tereza37 koji je prošle godine trijumfirao na Pulskom filmskom festivalu.
 

Hoće li se vaša suradnja sa Šibenikom na jesen proširiti i na Kuću umjetnosti Arsen?
- U rad Kuće umjetnosti Arsen uključena sam od početka i to u segmentu koordinacije i kreiranja filmskog programa. Povodom otvorenja kuće umjetnosti posvećene našem velikom umjetniku, kantautoru i pjesniku, ali i pasioniranom filmofilu, održali smo svečani dvotjedni program pod nazivom Poezija filma i film u poeziji Arsena Dedića s izborom klasika strane i domaće produkcije, od Moderata Cantabilea Petera Brooka do Žive istine Tomislava Radića. Uz takav filmski preludij i djelić Arsenove ljubavi prema filmu htjeli smo najaviti bogatu jesen i početak cjelogodišnjeg rada art kina repertoar kojeg će se granati u tri osnovna programska pravca: recentna nezavisna domaća, europska i svjetska produkcija, kinotečni odnosno klasični i edukativni program te matineje i filmski program za djecu.