Jakov Bilić, nadareni glumac, o svojoj profesiji, ulogama, priznanjima, kolegicama, supruzi i planovima: Moja supruga je najzgodnija glumica na kugli zemaljskoj!

Mladi, nadareni šibenski glumac Jakov Bilić ne ograničava svoju nemalu aktivnost u (šibenskoj) kulturi samo trajanjem „na daskama koje život znače“. Već godinama je član Šibenskog kulturnog vijeća, "zagrabio“ je i u klapske vode, a u posljednje je vrijeme posebice angažiran oko organizacije "Brešanovih dana“. Nove manifestacije, koja će se pod kapom Šibenskog kazališta premijerno održati u svibnju iduće godine. Treba li, stoga, dodatno objašnjavati koliko smo se trudili da osiguramo novinsku ćakulu u Bilićevim rijetkim slobodnim trenucima!?

'Brešanovi dani'

- Ovih dana priprema se sastanak odbora "Brešanovih dana“, na kojemu će se odrediti konači karakter i program te manifestacije. Dio ljudi je već angažiran na pripremanju seminara, odnosno znanstvenog i književnog skupa. Vinko Brešić zadužen je za prozno stvaralaštvo, a Mira Muhoberac za dio koji se tiče Brešanova dramskog pisma. Programi nevezani za te skupove tek bi se trebali definirati. Naravno, puno će toga diktirati budžet.

Već su ostvareni kontakti s teatrima iz inozemstva, točnije iz Poljske, zemlji u kojoj su Brešanove predstave i te kako izvođene. Poveznica s tom zemljom datira još iz dana kad su Ivo Brešan i Pero Mioč radili na Dječjem festivalu. Svi vjerujemo da će planirana manifesticija prerasti u tradiciju te uvelike nadići šibenske okvire. Zbog toga smo formirali i stručni savjet, u kojemu osim prof. Brešića i prof. Muhoberac sjede Pero Mioč, Zoran Mužić i, dakako, Vinko Brešan. Valja spomenuti i da se intenzivno radi na uređenju Brešanove Memorijalne sobe, koja bi služila kao mali šibenski kulturni kutak – pričao nam je u dahu mladi šibenski glumac.

Šibenske kazališne daske trenutačno miruju, kao i glumački ansambl, koji je posljednji nastup imao na Gavellinim večerima. A upravo se predstava "Gospođica iz Leenanea“, kojom su Šibenčani otvorili spomenutu manifestaciju, našla među nominiranima za Nagradu hrvatskog glumišta.

Mjuzikl 'Matilda'

- Ponosan sam što je naše malo Kazalište uvijek u krugu nominacija. Ove je godine kolega Bojan nominiran za iznimno ostvarenje do 28 godina za sporednu ulogu u toj predstavi. Rekao bih da u tom smislu dobro pariramo Puli, Zadru, Dubrovniku, pa čak i Splitu. Možda je to i više valorizirano izvan Šibenika, no to je naša stara šibenska priča. Dakako, uvijek postoji disbalans između naših želja i mogućnosti. Broj predstava, ruku na srce, nije na razini na kojoj bismo željeli da bude, ali zato barem imamo širinu u smislu repertoara. U posljednjih nekoliko godina radili smo i pučke komedije, i ozbiljne dramske tekstove, i dječje predstave, opere… - zadovoljan je Jakov raznovrsnošću programa šibenskoga glumačkog ansambla.

Nagrada hrvatskog glumišta lani je završila u Jakovljevim rukama. I to za ulogu Đure Bedare u mjuziklu "Matilda“. To je priznanje ujedno i najsjajniji trenutak Bilićeve glumačke karijere.
- U "Matildi" se poklopilo sve, apsolutno sve. Takvi su trenuci rijetki. Zato smo i bili uvjereni da će se nešto lijepo dogoditi. Da moramo dobiti nagradu. "Matilda" je proizvod, koji je sve nas digao na višu razinu kad pričamo o hrvatskoj kazališnoj sceni. No, bez obzira na tu lijepu priču, danas na pragu tridesete ne mogu reći da sam do kraja zadovoljan sa svojim umjetničkim dosezima. Nije to ono što sam zamišljao kad sam bio na Akademiji. Shvatio sam da je umjetnost jedno, a profesionalni život glumca nešto sasvim drugo - ne krije svoje dvojbe nadareni šibenski glumac.

Tašte žene

Kada hrvatski (kazališni) glumci pričaju o "ulozi iz snova“ obično je svima na pameti Hamlet na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jakovu bi, pak, dio njegovih "vječnih" želja ispunila jedna druga uloga.
- Još dok sam bio dijete fasciniralo me kako je Shakespearova Marka Antonija odigrao Marlon Brando. Ta bi uloga na Ljetnim igrama u Dubrovniku bila moj glumački Olimp - potencirao je Jakov.

Legendarnog Branda Bilić nije spomenuo tek tako. On je jedan od njegovih glumačkih uzora.
- Marlona bih stavio u isti koš s Laurenceom Olivierom i Jeremyjem Ironsom. To su glumci, koji su zanatski svaku ulogu odigrali na top-razini. Nebitno o kojemu se žanru radi, kvaliteta njihove glumačke izvedbe nikad nije padala.

Kroz dosadašnju glumačku karijeru Jakov je gotovo konstantno surađivao s Frankom Klarić. Zato, o ženskim glumicama ima posebno mišljenje:
- Ženski je ego znatno taštiji nego muški! Ne mislim pritom na Franku, već to govorim iz iskustva sa svim glumicama, s kojima sam surađivao. To je pomalo škakljivo tema, jer kako god okreneš imaš problem. Bilo u kući, sa suprugom, ili s nekom kolegicom – uplovio je Jakov u osjetljive vode ljudske taštine.

Na pitanje koja je najzgodnija glumica s kojom je igrao ili s kojom bi se želio naći na sceni ima zanimljiv odgovor:
- Moja supruga! Ona je najzgodnija glumica na kugli zemaljskoj! Ta glumi nemilo! I moram reći da mi se sviđa ta vrsta teatra. To je moj kućni teatar - smije se poslovično ozbiljni Jakov.

Brak i otac

A Bilićevo "kazalište u kući" trebalo bi uskoro dobiti pojačanje. Novog, mladog glumca. Ili glumicu!
- Gospođa Matea je trudna. Iščekujemo prinovu. Znate, mi nemamo i jednostavno ne možemo imati klasičan bračni odnos. Htio ja to ili ne, život glumca je pomalo boemski. I, zato, mislim da bit trajanja takvoga braka nije kompromis, kako je to inače uvriježeno, već pristanak na takav način života. Kada prihvatiš teret da ti muž dolazi u dva sata ujutro kući i diže se u pet, šest. Da nije s tobom za Novu godinu, jer mora voditi program proslave. Moram reći da imam sreću što je Matea to vrlo dobro shvatila i zato kod nas sve funkcionira. Mi se ponašamo kao nekad na travnjaku naši nogometni reprezentativci Asanović i Šuker. Zatvorenih očiju znamo tko je gdje i tko kako razmišlja - posegao je Jakov za zgodnom, nogometnom usporedbom.

A kako u ćakuli s Jakovom Bilićem ne spomenuti njegova oca Franu!? Sjajnog šibenskog pjesnika, autora dalmatinskog klapskog evergrina "Da te mogu pismom zvati“.
- On je, za razliku od mene, istinski boem u smislu poetike života koju promišlja. Ja sam mu zahvalan jer mi je u mladosti diktirao drugačiji pogled na književnost, umjetnost… Znate što, mi živimo i funkcioniramo u istoj sredini i teško je, bez obzira na generacijski jaz, izbjeći da se krećemo u istim krugovima. Kad sam se tek počeo motati oko Kazališta, nisam mogao, a da ne naiđem na oca, jer je on dane provodio u Kazališnoj kavani. Naravno, utjecaj oca je ponekad olakšanje, a u nekim situacijama i teret. Pogotovu, jer u nekim situacijama znamo imati i intelektualne, i umjetničke okršaje, nesuglasice. A bome i nesuglasice oko rezanja maslina - iskreno će Jakov Bilić o odnosu s ocem.

Prepun obaveza

Kada je potencirao tezu da je profesionalizam nešto sasvim drugo od onoga što je zamišljao tijekom pohađanja Akademije, Jakov je, prije svega, mislio na razapetost između nemalo broja svojih funkcija u kulturi. Osim što je član šibenskog Kulturnog i Gradskog vijeća, Bilić je i spiritus movens klape Adriaticum. Prošloga je ljeta radio čudesan logistički posao u organizaciji Kongresa iseljenika u Šibeniku. Mladi je šibenski glumac na svoja leđa natovario zavidnu težinu obaveza.

- Bez obzira što politika kod mladih ljudi izaziva averziju, netko se i toga treba uhvatiti. U Šibeniku smo ja i još nekoliko mladih ljudi moje generacije prihvatili tu ulogu. I, bez lažne skromnosti, mogu reći da smo već nešto i postigli. Kad si u poziciji odgovarati za neke stvari u političkom smislu, onda ti je i dužnost voditi računa o njima. Mi nismo ništa tražili osim šanse da pokušamo nešto pokrenuti. Poput projekta "narančaste zgrade", kina "Odeon", "Adventure"...

Dakako, ništa ne bi išlo bez pravih sugovornika u Gradskoj upravi. Politika često i nenamjerno zatvara vrata. No, mi ih, čini se, malo, pomalo otvaramo. Jedan od projekata koji smatramo vrlo važnim je realizacija filmskog ureda u Šibeniku. On bi nam omogućio da privučemo tu bogatu industriju u naš grad. Šibenske su ulice i tvrđave stvorene za Hollywood. Mi nemamo mogućnost da, poput Dubrovnika otvorimo ured u Los Angelesu. No, još se nijedna scena Dubrovnika nije pojavila u konkurenciji za Oscara, što se nama dogodilo s filmom "Ne gledaj mi u pijat“ naše Hane Jušić - efektno je i pomalo lokal-patriotski završio Jakov Bilić.