Od sve slave i svih stremljenja jedne davne šibenske familije talijanskog podrijetla – obitelji Mazzoleni – danas znam da još stameno postoje tri biljega: zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, vila na Zlarinu i – grob na palermitanskom groblju, u kojem leže Paolo Mazzoleni, bez kojega rečenog teatra ne bi bilo, barem ne ovakvoga, i njegova kći Ester Mazzoleni, operna pjevačica, tada svjetski poznata Norma, Šibenka po rođenju. Za druge materijalne "biljege" ne znam, kao ni za članove obitelji, a Paolo je imao dva brata, Francesca Franu i Antonija. No to je tema za opširniju priču...
Megagramofon u đardinu
Spomen na njih, graditelje i prve voditelje šibenskoga kazališta, i opernu pjevačicu Ester, sopranisticu tada svjetskoga glasa, obnovila je i šibenska udruga "Kolektiv 4 B" "u kolektivu" s još nekoliko udruga, organizacija civilnog društva, pojedinaca i javnih ustanova, postavivši u "đerdinu" veliki starinski gramofon s informativnom pločom koja govori o njoj. Operna pjevačica Tea Slavica Bačić najavila je koncert posvećen toj opernoj divi, a predsjednica Udruge turističkih vodiča Antonija Slamić, mlada profesorica talijanskog jezika, u organizaciji Društva za očuvanje šibenske baštine "Juraj Dalmatinac", nedavno je o Ester Mazzoleni održala i tematsko predavanje.
Šibenska obitelj Mazzoleni bila je obitelj umjetnika, pravnika i pisaca. Iznjedrila je dvije iznimne ličnosti u povijesti glazbe, Francesca Mazzolenija, sredinom 19. stoljeća svjetski poznatog tenora, i sopranisticu Ester Mazzoleni. Prema pisanju muzikologa Nenada Veselića i riječima konzervatora Ive Šprljana, koji je zbog rada na dokumentaciji za obnovu zgrade detaljno istražio obitelj Mazzoleni, naše je kazalište dobilo ime Teatro Mazzoleni upravo po Frani Mazzoleniju. Njegova sinovka Ester, kći Filomene Rossini i Paola Mazzolenija, rođena je u Šibeniku 12. ožujka 1883. godine u – kako ju je citirala Antonija Slamić – "dobrostojećoj obitelji kojoj je najveće bogatstvo bila ljubav prema umjetnosti. Odrasla sam u obitelji koja je živjela za glazbu i umjetnost... s tri godine počela svirati klavir", ali s tri je godine, piše sama, "progutala cvrčka, a moja obitelj je zaključila da se moj glas razvio upravo zbog toga."
Priča o Mazzolenijima i Šibeniku isprepliće se cijelo vrijeme, od početka života njezine obitelji i njezina rođenja u Šibeniku, evo do danas, kad sjećanje na nju obnavlja mlađa generacija – što je za svaku pohvalu.
Mecene i impresariji
Frane iliti Francesco Mazzoleni, Paolov brat (treći je Antonio), bio je donator šibenskoga kazališta. Cijela ta obitelj bili su mecene i impresariji i vodili su izuzetno uspješno Teatro Mazzoleni između 1880. i 1915. godine. Zahvaljujući njihovu angažmanu, u Šibeniku je debitirao kasnije slavni svjetski tenor Tito Schipa, gostovala je tu i Elonora Duse, nastupali su Antonio Pini Corsi, Salomea Kruczeinski, na suradnju se tom jednom u osnovi malom teatru, kako je pronašao Šprljan, odazvala i milanska Scala, dandanas najveći glazbeni teatar u Europi.
Puno se toga iz ove priče o Šibeniku i Mazzolenijima rasplelo i u povodu otvaranja obnovljene zgrade teatra, koja je stradala u Domovinskom ratu i dugih 10 godina bila je izvan pogona.
Tako su se u jednom trenutku, zalaganjem tadašnje gradske uprave, Ministarstva kulture, konzervatora Ive Šprljana i hrvatskog muzikologa u Rimu Nenada Veselića, 10. studenoga 2001. u Šibeniku našli i potomci graditelja zgrade, Trogiranina Josipa Slade Šilovića, i sljedbenici obitelji Mazzoleni, voditelji tadašnje Fondacije "Ester Mazzoleni" iz Palerma, glazbenici, pa čak i Tito Schipa jr., sin onog slavnog tenora za kojega smo naveli da je debitirao u Šibeniku!
Premda su Mazzoleniji nakon Prvog svjetskog rata i Rapalskih ugovora bili među onim Talijanima koji su napustili svoj – u slučaju Ester i niza drugih – rodni grad, zaista nikad ne bi trebalo zaboraviti koliko je u njihovo doba grad bio kozmopolitski – a bio je to i za proslave otvorenja obnovljene zgrade. I ne treba zaboraviti da su u vrijeme vođenja šibenskoga kazališta kao Talijani (i vlasnici...), autonomaši, bez ograničenja omogućavali nastupe na hrvatskom jeziku i gostovanja hrvatskih kazališnih i glazbenih kuća.
Vratimo se Ester i predavanju Antonije Slamić.
Talentirana slikarica
Ispričala je kako je Ester bila talentirana za slikarstvo, vidjeli smo i fotografije njezinih slika, zaista vrlo dobrih.
Pjevanje je počela učiti u Zadru kod maestra Antonija Ravasija, a na samom početku 1906. s ocem je otišla u Milano da bi studirala slikarstvo. Slučajan susret s upraviteljem Teatra Costanzi u Rimu odveo ju je na audiciju, da bi već 24. siječnja te godine debitirala u "Trubaduru" kao Leonora. Samo 18 mjeseci kasnije nastupa u La Scali, pod ravnanjem maestra Artura Toscaninija. O njoj pišu talijanske novine, počinje njezina svjetska karijera.
Postaje, rekosmo, nezaobilazna Norma toga vremena. Nižu se nastupi u pariškoj, tršćanskoj operi, La Scali, u Napulju, u Areni Verona, uz stotu obljetnicu Verdijeva rođenja, Rimu, zatim u Buenos Airesu, Madridu, teatru La Fenice u Veneciji, u Coliseu u Lisabonu...
Da, nastupala je i u Šibeniku. Pored ostaloga, i u čast obljetnice smrti Nikole Tommasea, 1904. godine. Posljednji koncert u rodnom gradu imala je 1916. godine, u korist austrijskog Crvenog križa.
U 42. godini udala se za javnog bilježnika Giovannija Cavarrettu u Palermu, kamo su Mezzoleniji otišli napustivši Šibenik s dva broda, za njih i za njihove stvari. Udajom je napustila karijeru, ali nastavila se baviti pedagoškim radom.
Potpisnica ovih redaka našla se davnog svibnja 2002. godine u glazbenom Teatro Massimo u Palermu, iza pariške opere i milanske La Scale, najvećem glazbenom kazalištu Europe, s 3200 mjesta i ogromnom scenom, kojom je do udaje vladala i Šibenka – Ester Mazzoleni.
‘Dalmatinski sopran‘
Stupili smo u kontakt s voditeljima Fondacije "Ester Mazzoleni" Salvatoreom Aielom i Gaetanom Albergamom, i kako je bila godišnjica smrti, a umrla je u 99. godini 17. svibnja 1982., zajedno smo otišli na njezin grob i položili buket cvijeća, mi, onako samozvano, u ime njezina rodnoga grada Šibenika.
Giornale di Sicilia pisao je u tekstu uz njezinu smrt da je ona "dalmatinski sopran" i da se, eto, danas obilježava 20 godina od smrti "nje Dalmatinke, Šibenčanke tamo rođene 1883., a Palermitanke po osjećaju i dugom boravku".
Rado je govorila da je Dalmatinka, da je rodom iz Šibenika: "Posjedujem jednu malu vilu blizu mog rodnog Šibenika, na jednom malom otoku (Zlarinu), gdje je sva moja sreća. U ljetnim mjesecima obožavam šetati otokom, ribariti, veslati, gledati rast stabla kojega sam posadila vlastitim rukama – ma jednom riječju, sretna sam! Rat me udaljio od mog omiljenog jadranskog kutka, ali čim se vratim iz Amerike idem u svoju Dalmaciju."
Nepoznata mi je datacija ove izjave pa i ne mogu reći je li se ikad više vratila. Ali da je čeznula za Dalmacijom, Šibenikom i Zlarinom, u to sam uvjerena.
Svakako, vila je građena od 1909. do 1912. i priča kaže da ju je Paolo Mazzoleni darovao svojoj ljubimici za rođendan.
Riba za Tita i Jovanku
Vila Ester na Zlarinu u međuvremenu je postala opće mjesto lokalne scene, zlarinski toponim. Naprosto – vila.
Zlarinski iseljenik Jerko Makale, pok. Roka, kupio ju je 3. travnja 1924. godine. Nikad se nije vratio u Zlarin, kako je sanjario, a koristili su je njegovi rođaci. Uz službeno dopuštenje, u vilu se potom useljava obitelj Emila Vukova s osam članova obitelji. Njegova supruga Ivanica bila je sestra Jerka Makale, a Emil brat njegove supruge.
Kad je Tito došao na Zlarin 1958. godine i nepredviđeno ostao, s Jovankom je spavao "u velikoj sobi", a Ivanica Vukov, Titovo godište, baka današnjih Zlarinjana Ojdane Alfier i Jerka Vukova (jedinog rođenog baš u vili), pekla im je ribu.
Vukovi su ostali vlasnici vile do prodaje jednom drugom zlarinskom iseljeniku, Anthoniju Maglici (oko 2000.), koji se proslavio čuvenim i svjetski poznatim brendom lampadina Maglite. Toni ju je obnovio i u njoj danas živi njegova kći Jennifer - Jerkica, rođena u Šibeniku, sa suprugom Richardom i sinom Andrewom. Tako, vila se danas zove vila Maglica. I živi!
I Ester i Jerko Makale čeznuli su za Zlarinom i vilom, ali tu se više nikad nisu vratili.
Ostala je – priča.