Na groblju svete Ane u Šibeniku pala je prva klapa kriminalističke serije "Bijeli put", redatelja Tomislava Rukavine, za koju je scenarij napisao novinar i književnik Emir Imamović Pirke, Tuzlak rođenjem i šibenski zet po vlastitom izboru. Direktor fotografije je Tomislav Sutlar, a serija od šest epizoda nastaje u produkciji zagrebačkog Maxima filma.
Na Hrvatskoj radioteleviziji, za koju je i rađena, trebala bi biti prikazana već na jesen. Snimanje na šibenskim lokacijama počelo je krajem siječnja i završilo je, a proteklog tjedna cijela se ekipa preselila u Zagreb, gdje će odraditi još 24 radna dana.
U seriji koja se, kako već i naslov sugerira, bavi trgovinom kokaina, glumi plejada istaknutih glumaca počevši od Frane Dijaka u naslovnoj ulozi, preko Nine Violić, Enesa Vejzovića, Sanje Milardović, Elvisa Bošnjaka i Judite Franković do Gorana Bogdan, Gorana Grgića, Trpimira Jurkića, Mirele Brekalo, Draška Zidara i drugih.
"Bijeli put" nije Imamovićevo prvo scenarističko iskustvo. U književnosti se javio 2006. godine romanom "Jel netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince", a nakon toga objavio je "Tajnu Doline piramida", "Treće poluvrijeme", "Vršenje dužnosti", "Terorista", dok mu je lani izišao i šesti roman: "Plan savršenog neuspjeha".
Iza njega su i scenarij televizijske serije "Kazalište u kući", a bio je i koscenarist vrlo gledanog i hvaljenog "Dnevnika velikog Perice". Autor je i dviju drama izvedenih u Sarajevu, a nedavno je završeno i snimanje igranog filma "Paviljon" za koji je Imamović napisao scenarij zajedno s Viktorom Ivančićem, autorom istoimene priče. Kruh svoj svagdašnji zarađuje prije svega kao novinar pišući kolumne i surađujući s nekoliko novina i portala, štoviše, reći će da je novinarstvo ishodište cijelog njegova pisanja, a rad na seriji "Bijeli put" bilo mu ipak drugačije scenarističko iskustvo u usporedbi s dosadašnjim.
Napeta priča
- Meni je taj posao drag i zanimljiv, ali mi je dosadilo da radim po narudžbi. Ovo je prvi put da sam sve sam napravio i onda tekst nudio na natječaje u Hrvatskoj. Umoran sam od ispunjavanja tuđih želja, a još više od nedostatka vizije što se misli napraviti. Ne mogu utorkom pisati kriminalističku seriju, koja se u srijedu pretvara u ljubavnu dramu, da bi u četvrtak završila kao ratni film. Odlučio sam ovaj put sve to izbjeći, nešto sam napravim i ponudim uz rizik da ljudi kažu da ne valja ništa – govori Imamović.
No, teško da će biti takvih komentara. Prvi čitatelji, a svoje knjige i scenarije Imamović uvijek daje na "testiranje" malom krugu bliskih ljudi, dobro su reagirali.
- Prvi čitatelj scenarija "Bijeli put" bio je Ivica Đikić, scenarist "Novina", i jako mu se svidjelo. Onda sam na tomu radio, a kada je tekst dobio potporu i na Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC), shvatio sam da postoji neki potencijal i da vrijedi na njemu dalje raditi i nuditi ga – objašnjava Imamović, očekujući da će serija biti i dobro gledana.
- Bio bih zadovoljan da postigne gledanost kao, recimo, "Šutnja". Sve preko toga je jackpot. Priča je napeta, dinamična i nije previše komplicirana za praćenje. Naziv "Bijeli put" direktna je asocijacija na ono čime se serija uz ostalo bavi, a to je trgovina drogom, kokainom, iz Latinske Amerike preko Hrvatske u Zapadnu Europu. Škotski pisac Ian Ranikin kaže da danas kriminalistički žanr o suvremenom društvu govori puno više nego drugi žanrovi. Mislim da su serije društveni romani 21. stoljeća, a mi živimo u svijetu gdje je kriminal gospodarska grana u usponu. Nije Hrvatska specifična u tomu, broj korisnika droge raste svugdje u svijetu, a na listi 50 najopasnijih narkokartela u svijetu nekoliko ih je s Balkana. Ne treba ignorirati stvarnost kada je već tu, samo je trebalo privesti dramaturškom obrascu i ponekada malo "unormaliti", jer je luđa nego što fikcija može biti.
Šibenik je, govori dalje Imamović, vrlo bitno mjesto radnje u seriji. Ona se najvećim dijelom ipak događa u Zagrebu, ali šibenske lokacije u "Bijelom putu" "glume" i Split.
- Serija se, dakle, događa u Zagrebu, Šibeniku i Splitu, a snima se samo u Šibeniku i Zagrebu. Dijelovi Šibenika glume splitske kvartove koji mogu biti negdje oko Gripa, Firula, tamo gdje ima socrealističke gradnje, a Šibenik glumi sebe u najljepšem izdanju: to su Dolac, Gorica, Banj, Stari grad, trg kod katedrale...
Iako je pratio šibenska snimanja, nije se, kaže, ni u što petljao. Svoj je posao odradio, a kada ga je glumac Goran Grgić na setu pitao za dojmove, iskreno je rekao: "I bolje negoli sam zamislio!"
Zanimljivo je da Imamović prije baš i nije bio ljubitelj krimića. Dodatnu popularnost ovom su žanru donijeli skandinavski pisci i globalni uspjeh njihovih romana, a posljednjih godina tomu je kumovala i eksplozija platformi i produkcijskih kuća. Svi su sada ludi za krimićem, no sam žanr, smatra Imamović, ne utječe na kvalitetu teksta, već sve ovisi o piscu!
- Kad gledaš tu britansku i skandinavsku produkciju, rekao bi da tamo nitko ništa ne radi nego se bavi kriminalom i ubija se. Nadam se da ćemo imati tu sreću da proizvedemo nešto što će podsjećati na popularne britanske mini serije ili njemačka "Četiri bloka", odnosno sjajnu rusku seriju "Brigada" koja je na HTV-u prikazana pod nazivom "Sašina ekipa" – objašnjava Imamović i brzo dadaje:
- Jedan od najprodavanijih pisac na svijetu Jo Nesbo dolazi iz Osla, jednog od najsigurnijih gradova na svijetu. Pisca ne čini ni njegovo okruženje ni ono što se oko njega događa, nego njegovo pisanje. Marquez je iz Kolumbije, zemlje koja je poznata po organiziranom kriminalu i trgovcima drogom, a on je magijski realizam, cijeli jedan književni smjer, digao u nebesa. Ovu seriju mogao bih napisati živeći i u Beču, čitajući novine i prateći portale. Ona bi, naravno, bila drugačija, ali ne u suštini – zaključuje Imamović i priznaje kako od sebe kao novinara ne može pobjeći ni kada se okrene književnosti. Tako se, primjerice, prisjetio i događaja od prije nekoliko godina: svirepog ubjstva meksičke turistikinje na Marjanu u Splitu. Posegnuo je za tim ubojstvom, jer mu je, veli, trebao još jedan rukavac priče.
Kamen temeljac
- Uzeo sam taj događaj s Marjana i rekontekstualizirao ga. Trebala mi je neka spojka između narkokartela iz Južne Amerike i ovih naših. Nije im palo ništa bolje napamet, jer ne mogu zamisliti kako netko iz Bosanske Gradiške, što je stvarna priča, završi kao kuhar kokaina za kolumbijske kartele – govori Imamović i ponavlja kako je za njega novinarstvo kamen temeljac njegova pisanja.
- Priče koje me zanimaju pronalazim u novinama daleko više nego u stvarnom životu. Živim dosadnim životom, tu se ništa spektakularno ne događa. Novinarstvo mi je prvo važno jer je zanat, a kada usvojiš pravila jednog, puno je lakše usvojiti pravila drugog zanata. I predstavlja trening. Ja ne pišem teško, jer sam u treningu. To nije isključivo pitanje dara, nego stalne vježbe. Prilično sam siguran da se ne bavim novinarstvom, ne bih se bavio ničim ostalim! Ne mogu uopće zamisliti da kao Josip Mlakić desetljećima idem na neki inženjerski postao, a onda u slobodno vrijeme pišem prozu. Meni novinarstvo apsolutno pomaže. Bavio sam se svim formama i prošao sve od mladog suradnika koji piše, piše i piše i nada se da će mu nešto objaviti do glavnog urednika. Sada ponekad pišem osvrte na knjige ili filmove, ali uglavnom komentare. Političke, nažalost. Politika je postala beskrajno dosadna, pogotovo zato što pišem i za hrvatske i bosanskohercegovačke medije, a BIH je u toj daytonskoj luđačkoj košulji. Hrvatska je imala zanimljivu i dinamičnu političku scenu, ali postaje previše predvidljiva. Da nema Milanovića i njegovih istupa, kakvi god bili, živjeli bismo u gluhoj močvari. Ništa se ne bi čulo: Vlada bi radila što radi, Sabor bi zasjedao, novinari to uredno bilježili i nitko ne bi obraćao posebnu pažnju ni na što da Milanović sve to ne uzburka, najčešće pogrešno, ali nema veze. Ova situacija sa sucem Turudićem mi je jedan od najzanimljivih političkih događaja od COVID-a. Ništa se tako uzbudljivo i dinamično nije dogodilo proteklih godina. Bile su neke afere, pa bi se ugasile. E, ovo je bila eksplozija. Sada ćemo vidjeti što će se događati. Vidjet ćemo kako ćemo funkcionirati kada prođu svi ti izbori.
I dok serija "Bijeli put" tek treba naći svoju publiku, najnoviji, šesti, Imamovićev roman "Plan savršenog neuspjeha" nailazi na dobar odjek kod čitatelja i kritike. Posve suprotno od današnjeg terora uspjeha, Imamović gradi priču o potpunom luzeru, antijunaku koji nakon propalog braka i otuđene djece odluči doseliti se u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnikom apartmana s bazenom.
- Uspjeh je, mislim da je Curchill to rekao, samo kretanje između dvaju neuspjeha. Ne smiješ biti star, debeo, nuspješan, siromašan, sve ono što čini život. Sve to u ime kulture spektakla. Tako sam odlučio napisao knjigu o čovjeku koji pristane na tu vrstu terora stvarnosti i na hrvatsku rentijersku ekonomiju. Kada smo prije 30 godina ušli u kapitalizam, svi su mislli da će biti gazde. Tako se i moj junak nakon niza lomova u životu navuče na najgluplju priču – postat će rentijer, vlasnik turističkog kapaciteta i od toga će živjeti. To razvlačenje turizma po cijeloj zemlji postaje već karikaturalno. Tako je TZ Siska bio je na nekom sajmu turizma, pa je Ante Tomić napisao odličan tekst o tome ima li išta lipše nego leći na ležaljku ispod dimnjaka rafinerije. Moj junak je vrlo iritantan. Pustio je da ga stihija vodi, sve je radio kako zajednica i društvo od njega očekuju, a onda je poduzeo inicijativu koja nije mogla biti gora i sebe je doveo na mjesto koje zaslužuje. Mislim da je njegova glavna osobina nezrelost. Živimo u turbulentnom društvu koje nanovo ruši vlastite norme. Kada samo počneš nabrajati države koje su se mijenjale ovdje u zadnjih 100 godina, umoriš se. Iz takve zajednice naravno da će izići konfuzni ljudi.
Ova me priča zanimala na još jednom nivo i nemam odgovor na to: zašto mi, živeći u svijetu koji se mijenja nikada brže u povijesti, mislimo da neke društvene norme moraju važiti kao što je to bilo prije 220 ili 300 godina iako je danas sve drugačije: koncept obitelji, ekonomije, obrazovanja, potrošnje. Tako se i oko ovog junaka sve rušilo, a on je imao neka druga očekivanja. Je li savršeni uspjeh ili neuspjeh kupiti danas stan i biti u kreditnom ropstvu 30 godina i onda u 70. godini reći da imaš svoju nekretninu, a do tada živiš pod teretom tog duga – pita se Imamović.
Uspon i pad NDH
Planovi i neuspjesi ovog bosansko-dalmatinskog pisca, kojemu se tek ponekad u govoru omakne koja šibenska riječ iako u gradu podno Šubićevca s obitelji živi neprekidno posljednjih četrnaest godina, jer, objašnjava smijući se, po šibenski ne zna govoriti, ali zna pisati, i dalje jako zanimaju. Ovaj put njegovu spisateljsku kreaciju golica knjiga "10 dana u travnju: uspon i pad NDH" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića. To publicističko djelo o životu u Zagrebu i Kraljevini Jugoslaviji u posljednjim tjednima mira prije negoli je Drugi svjetski rat počeo i na tim prostorima, Imamović pažljivo iščitava i adaptira za igranu, povijesnu dramsku seriju.
- Uzimam povijesne činjenice koje povezujem u fikciju, nešto slično kao u romanu "Terorist". Mladi novinar tada u Zagrebu vrlo čitanog tabloida Novosti po prirodi svog posla skakuće s mjesta na mjesto: danas je na probama predstave "Gospoda Glembajevi" u HNK-u gdje Bela Krleža igra barunicu Castelli, a Branko Gavella i Miroslav Krleža gledaju iz publike, a sutra ide obići vojsku koja se sprema za eventualni njemački napad i nalazi je u potpunom rasulu. To nije vojska, nego šaka jada koja je rat izgubila, kako smo vidjeli, čim je počeo. Ta bi dramska serija trebala imati 10 epizoda, napisane su tri i predstoji još puno, puno posla. I novaca. Tih "10 dana u travnju" trebalo bi biti serija poput našeg "Babylon Berlina", dakle povijesna drama s elementima političkog trilera. U toj situaciji Tito sjedi i razmišlja o globalnim tokovima i kako će se uključiti u tu lokomotivu, a Ante Pavelić ide na tečaj turskog i piše roman "Lepa plavka" u Firenci - nabraja Imamović, ne krijući kako ga pisanje scenarija prema Rašetinoj i Gavranovićevoj knjizi silno veseli premda u ovom trenutku uopće ne može ni pretpostaviti hoće li se i kada snimati serija i kada bi ona uopće do publike mogla doći kao željeni, hrvatski "Babylon Berlin".
RADIM KAO DA IDEM U TEF
- U danu ne mogu više raditi dvije forme: pisati recimo novinski tekst, pa se prebaciti ozbiljnije raditi na nekom drugom. Radim kao da sam zaposlen u TEF-u, od ponedjeljka do petka, svaki da od jutra do tri. Eto, Svetislav Basara dnevno piše pet sati. Pitali su ga je li to naporno, a on kaže pa krirug dnevno napravi pet operacija. To je posao. Najvažnije je kako ispričati priču i kada to dobiješ, onda krećeš. Priču nađeš. Prepoznaš je, otkriješ, povežeš dvije činjenice, ali to samo u glavi dobro izgleda, nigdje drugdje. Tek kada znaš kako to ispričati, tek onda počinje ozbiljan rad. Jer sasvim je moguće da bi netko iz motiva televizijske serije ‘Bijeli put‘ napravio roman od 500 stranica - zaključio je Imamović.
FALIŠ I SAJAM KNJIGA U PULI
Emir Imamović Pirke posljednjih je godina aktivan sudionik legendarnog Sa(n)jam knjige u Istri, jedinog hrvatskog sajma knjige u kojem su u središtu pozornosti autori i autorice, a po tomu je dobro poznat i izvan granica Hrvatske. Član je programskog odbora, aktivan voditelj i sukreator kataloga i web-izdanja festivala.
- Ove godine održat će se jubilarni, 30. Sajam u Puli. Jako mi je drago što sam dio toga. Bilo bi mi komotnije da sam tu samo autor, ali s druge strane svjedočim tom festivalu i njegovu značenju i načinu na koji se stvara – naglašava Imamović, kojeg javnost poznaje i po jednom drugom i drugačijem, za šibensku i hrvatsku kulturnu javnost svako jedinstvenom Fališu - Festivalu alternative i ljevice – FALIŠ. Zajedno s Krunom Lokotarom i Srećkom Horvatom, Imamović je pokrenuo i 10 gdoina vodio taj festival, da bi lani tranzicija bila uspješno provedena, kaže, i Fališ prešao u ruke mlađih snaga sociologinje, pedagoginje i aktivistice Maje Šintić i teologa dr. sc. Branka Sekulića.
- To je mali festival koji se teško financira, stalno se krpi i to je bilo vrlo zamorno. Znali smo napraviti program, bez da smo imali lipu, a onda smo skupljali novac. To je, naravno, naopako. Onda smo prvo skupljali novac da vidimo što imamo, pa ćemo onda kreirati program, ali ni to nije išlo. Bilo je vrijeme da se izmaknemo i da dođu ljudi koji će imati naš entuzijazam od prije 10-ak godina. Maja i Branko to imaju.