“Stara maslina/njezino djevičanstvo/plaćam u zlatu”.
Haiku je to pjesma, baš prigodna, moglo bi se reći, u ove dane berbe maslina i mladog maslinova ulja, a napisala ju je Danijela Grbelja, Šibenčanka koja za sebe voli reći da je obična građanka. Ipak, s neuobičajenim hobijem, moglo bi se dodati. Barem u Šibeniku i Dalmaciji. Jer strasti za pisanjem kratkih pjesama “stroge forme i bogatog sadržaja”, kako je o haikuu govorio najveći hrvatski autoritet kada je riječ o toj vrsti pjesništva i ugledni japanolog, matematičar i akademik Vladimir Devidé, na ovim prostorima podlegli su tek malobrojni, premda bi Šibenik sa svojom skupinom haiku pjesnika mogao biti među “jačim” gradovima u Dalmaciji.
– U Šibeniku trenutačno ne postoji udruga haiku pjesnika, ali nas troje: Ljiljana Dobra, koja uz haiku piše i druge pjesme, Aljoša Vuković, pisac i pjesnik za djecu, i ja najjaktivniji smo jer svoje pjesme šaljemo na razne natječaje i festivale haiku poezije u Hrvatskoj i svijetu. Tu su još i Danijela Bolanča, Siniša Šubašić i Branka Cukrov Belak, ali oni se još nisu okuražili i ne šalju svoje pjesme na natjecanja i ne objavljuju ih. Mislim da je to, s obzirom na ovu sredinu, popriličan broj haiku pjesama, a vjerujem da ih je još i više, ali možda ne vole izlaziti u javnost, ne vole novinare... – smije se Danijela.
U svijetu brojeva
A medijima nije sklon ni Vuković, koji iza sebe ima više od 20 zbirki pjesama, slikovnica i zagonetki, a objavljivao je i u najpoznatijim dječjim časopisima, pa osim što pristaje na fotografiranje, iz njega je za novine nemoguće izvući i jednu riječ. Ni Ljiljana Dobra, iz šibenskog “aktivnog”, a valja dodati i nagrađivanog trojca, jer u svojoj su kolekciji nanizali lijepi broj nagrada i pohvala sa svih strana svijeta, ovaj put nije bila dostupna, jer su je od Šibenika do SAD-a, gdje je otputovala, dijelile tisuće i tisuće kilometara i milja.
Zato je Danijela spremno podijelila svoje životno putovanje u svijet haiku poezije. Po struci je diplomirana ekonomistica i zaposlena je u banci. U tom svijetu brojeva, postotaka i kamata mjesta za stihove baš i nije bilo. Sve do jednoga dana.
– Pisala sam pjesme u školi u literarnoj grupi. Ništa posebno. Poeziju sam rado čitala, ali sam i to zapustila kada sam se zaposlila. Sve do prije pet godina, kada sam na dar dobila knjigu haiku pjesama. Do tada nisam imala pojma što je haiku. A onda sam počela čitati i shvatila kako to nije samo neka kratka pjesma, nego nešto posebno, pjesma puna simbolike – govori Danijela.
Nakon toga počela je sama tražiti i čitati ne samo pjesme, nego i sve povezano s haikuom, povijesti i nastankom, kao i teorijom te stare japanske poetske vrste, gutati stihove od Matsua Basha, pjesnika samuraja iz 17. stoljeća, vjerojatno najpoznatijeg japanskog haiku pjesnika, čije su pjesme obilježile ne samo njegovu epohu, nego i cjelokupnu povijest haikua, do suvremenih autora poput Akita Arime, fizičara i jednog od vodećih svjetskih haiku pjesnika kojemu je na hrvatski prije 15 godina prevedena tek jedna zbirka. Tu su i pjesnici iz drugih zemalja, a haiku se, kaže Danijela, dobro ukorijenio i u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj... U Hrvatskoj su haikuu skloniji u sjeverozapadnim krajevima i u Istri, ali su se u ta tri stiha, s idealnih 5-7-5 slogova, ali zbog naravi hrvatskog jezika i njegove metrike dopuštenom formom smatra se i haiku od 12 do 20 slogova, pronašli i neki ugledni književnici poput Luke Paljetka i Enesa Kiševića.
– U Zadru haiku piše nekoliko ljudi, u Splitu dvoje-troje, ali recimo u Rijeci dvije-tri mlade učiteljice haikuom su zarazile svoje učenike, pa ih tamo pišu cijeli razredi. Haiku je puno rašireniji u susjednim zemljama: u BiH, Srbiji, Crnoj Gori... Oni su vrlo aktivni, sudjeluju na festivalima, šalju pjesme na natjecanja, imaju dosta haiku udruga, časopisa, novina... Zanimljivo je da su naši pjesnici, iako haiku zajednica u Hrvatskoj nije toliko velika, treći u svijetu po osvojenim nagradama, odmah iza Japana i SAD-a. Posljednjih godina osvojili smo više od 800 nagrada i priznanja, poput japanske nagrade nazvane po našem Vladimiru Devideu te s Yamadera Basho Haiku Contesta – kazuje Danijela i dodaje kako je nakon što je neko vrijeme čitala pjesme i proučavala teoriju odlučila i sama pisati.
Neiscrpno nadahnuće
More i masline neiscrpno su nadahnuće, reći će, nezaobilazni dalmatinski simboli koji su istovremeno i tako “japanski”, tako “zen”! Prva pjesma posvećena staroj maslini i svoj njezinoj simbolici s početka ovog članka nastala je prije dvije i pol godine i Danijela ju je odmah poslala na natjecanje u Ivanić Grad. U Šibenik se vratila s osvojenom drugom nagradom!
– Kada sam počela čitati i istraživati o haikuu, nitko oko mene o tomu ništa nije znao. Moji su prijatelji odmahivali rukom. Bilo im je to smiješno i govorili su “ne’š ti haikua: 5-7-5 i gotovo”. Ljudi to govore iz neznanja. Najlakše je rugati se. Ali kada vide da čovjek nešto predano radi, onda se i njihov odnos počinje mijenjati. Eto, prije neki dan bio mi je rođendan i na dar sam dobila 12 zbirki haiku poezije!
Prva pjesma i za nju osvojena nagrada bili su Danijelina ulaznica u zajednicu hrvatskih haiku pjesnika. Dobro su povezani, rado se druže i pomažu jedni drugima, ističe Danijela.
– Haiku je stvarno zarazan. Kad sam poslala prvu pjesmu na natječaj, povezala sam se s Đurđom Vukelić Rožić iz Samobora, koja je na neki način nasljednica Vladimira Devidéa. Ona je osnivačica udruge “Tri rijeke”, koja organizira haiku natječaje kod nas, također članica Haiku Associatiom iz Japana i urednica Irisa, jedinog hrvatskog haiku časopisa. Svi koji pišemo haiku u Hrvatskoj međusobno se znamo. Na haiku natjecanju upoznala sam i Aljošu Vukovića, kojega sam iz grada znala samo na “bog-bog”. Nedavno je bio susret haiku pjesnika u Gorskom kotaru i bilo je super. Bilo je i druženje u Rijeci, ali zbog posla nisam mogla ići, no nadam se da ću moći otići u Samobor na proljeće. Povezani smo e-mailom, grupom na Facebooku... Stvarno se lijepo družimo i zabavljamo.
Vidjeti Japan
Otkrivanjem haikua Danijela je otkrila i japansku kulturu. Ne propušta priliku pogledati kakav dokumentarac o Japanu ili film. Memoare jedne gejše pogledala je barem pet puta, ističe uz smijeh. Željela bi učiti i japanski jezik, jer danas uz internet to više nije problem, samo kada bi joj dan umjesto 24 trajao 36 sati. Ovako, pjesme koje šalje na međunarodne natječaje piše na engleskom jeziku. I naravno, želja svih želja – otputovati u Japan.
– Da mi netko kaže “Evo, izaberi putovanje koje želiš”, bez razmišljanja bih rekla “Japan”. Ali zbog posla i svega to je za sada neizvedivo. Ipak, nadam se da ću barem za 20-ak godina, kad budem pred penziju, vidjeti Japan. A onda mogu u miru i umrit!
Natječaj za najbolju haiku pjesmu
Danijela Grbelja i Aljoša Vuković uvelike su zaslužni za to što je Gradska knjižnica “Juraj Šigorić”, uz postojeći “KuŠIn”, pokrenula novi književni natječaj – za najbolju haiku pjesmu. Proteklog vikenda u knjižnici je tako održana i haiku večer, na kojoj su pročitani i pobjednici tog prvog šibenskog haiku natječaja na koji se javilo čak 140 autora. Naravno, nisu svi iz Šibenika, a prvu nagradu dobio je Željko Funda, drugu Aljoša Vuković, dok je treću dobila Ljiljana Ružička. Pohvaljeni su Mihovila Čeperić-Biljan, Ljiljana Dobra i Maksim Antić.
