Vinko Udovičić upravo je izdao svoju prvu knjigu. Ništa to ne bi trebalo biti neobično da Vinko nije osmogodišnjak. Pa je i njegova prva knjiga, primjereno toj činjenici - slikovnica.
Ali ne, ono, ručni rad, uvezano nekoliko listova u nekoliko primjeraka, za mamu, tatu, didove, bake i prijatelje iz ulice, već je to prava pravcata knjižica koja ima svoju tiskaru (Kerchoffset d.o.o. Zagreb), svog nakladnika (mama Ana Bilić), svog lektora (Ivana Gusak Bilić), korektora (mama), grafičko oblikovanje (iDesign Šibenik). I svog distributera koji ju je stavio u prodaju.
A pisac... pisac se tu preda mnom muva na stolici, ustaje, puše, zafrkava se, smije, zapitkuje, odgovara, maše rukama i češe se po glavi i licu... u svom prvom susretu s nekim novinarom - pa makar to bila i ova „dobra" teta.
Kako je, uopće, nastala Vinkova prva knjiga?
Tako što je njegova mama Ana Bilić, valjda dok Vinko još nije znao koja je to gospođa što ga drži u krilu, pazi i mazi... dakle valjda otkad se rodio, počela malome uvečer pričati priče.
Toliko se oko toga trudila da je i sama izdala šest knjiga bajki - sve su prethodno prolazile kroz Vinkove uši.
Nije Vinko više htio ni zaspati bez mamine priče, i onda, kakvo čudo što su mu se u glavu usadili brojni likovi, vile i vještice, mačevi, bogovi, čarobnjaci... I, što je, napokon, počeo misliti da i sam može nešto iščarobirati u nekoj slikovnici - bajci kakva je njegov prvijenac "Hrabrost dječaka".
Zaboravili smo reći: upravo tako se zove Vinkova prva knjiga.
Razgovaramo u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" koja se nalazi "zalijepljena" uz njegovu školu "Faust Vrančić", nedaleko njegova doma u staroj gradskoj jezgri Šibenika, ustanovi koja je, na sreću, mnogoj djeci, pa tako i Vinku, dio dnevnog boravka.
U jednoj od polica Gradske knjižnice od prije nekoliko dana nalazi se i Vinkova "Hrabrost dječaka".
A dječak je, naravno, on sam. No gdje je tu hrabrost?
-...pa... to sam u stvari ja koji se bori protiv zle vještice jer ona prijeti da će uništiti svijet i da će sve prekriti vruća lava i više ništa neće postojati... A meni su bogovi dali mač, najprije nisam našao hrabrosti u sebi da ga upotrijebim a poslije sam našao tu hrabrost, u Parizu sam ukrstio svoj mač s mačem vještice, oba su eksplodirala i sve se vratilo na staro... - u dahu i hipu i sasvim ukratko, ispričao mi je Vinko sadržaj. I zagolicao moju znatiželju da pročitam sve.
A zašto je, i kako, tu priču iz svoje glave odlučio napisati na papir?
Zapravo, i nije bilo tako. Nije on pisao nego mama. I, zapravo, Vinko je sve učio od mame...
- Zatvorio se u sobu i na mobitel snimio sam sebe kako govori tu priču. Kad sam imala emisije o bajkama koje sam čitala na Radio Šibeniku, znala sam ga povesti sobom pa bi vidio da se zatvorim u studio i čitam, i da se to snima. E, tako je i on snimio sam sebe, zatvorivši se u sobu. A onda sam ja, naravno, bila tipkačica. Meni je to snimljeno puštao, i još ponešto diktirao, ja sam zapisivala. Ako sam nešto željela izmijeniti, najčešće bi rekao: Ne diraj mi tu rečenicu! I, uopće, jako voli neke formulacije, neke riječi, i ne da to dirati... Tako je nastala njegova prva knjiga, za koju je sam napravio ilustracije, a ja sam, naravno, ponosna na njega... - govori mama Ana Bilić.
Vinkova učiteljica Slavica Bračić kaže - normalno je da on to sve priča a mama bilježi, jer djeca u drugom razredu osnovne škole tek su na prvoj razini pisanog izražavanja:
- Sami su još premali - pa i Vinko je - da nešto sami pišu, no Vinko živi u okruženju u kojem nije čudno da mu se u glavi roje priče: mama mu ih priča i piše, a i mi u nastavi radimo na umjetničkim tekstovima. Maštovit je i vrlo živ, vidjet ćemo šta će biti kad se uskladi njegov potencijal i te okolnosti u kojima živi.
Svakako, učiteljica će danas na satu razrednika organizirati Vinkovo čitanje "Hrabrosti dječaka" za cijeli njegov razred. Naravno, uvjet je da dobro nauči čitati vlastito djelo. O, da, u razredu već znaju da je Vinko izdao knjigu, to im je, kaže učiteljica, velika stvar: imati pisca u razredu!
A Vinko, on pohađa i dramsku radionicu u HNK Šibenik. Kod Orijane Kunčić i Jakova Bilića, pri čemu mu je...hmhmhm... smijem li to reći...hmhmhm...vrc tamo, vrc vamo u stolici... Smije li se reći da mi je Orijana malo draža...!?
U životu, uostalom, planira biti glumac, a u slobodno vrijeme pisac. Želio bi, kaže, da mu na knjizi piše Vinko Pisac, ali to nikad neće biti ne zato što neće biti pisac, nego što se to ne može tako napisati sve kad i jesi - pisac.
U glavi mu je već i nacrt za drugu knjigu. Zvat će se Sinotkaz.
Kroz bajku će ispričati kako je jedan sin dao otkaz mami zato što ga ponekad gnjavi pitanjima "jesi li oprao ruke?", "jesi li napisao domaći?", "jesi li obuo papuče?"... i sve tako.
A budući da tiskanje knjige nešto i košta, pao je dogovor da kad se od 300 primjeraka "Hrabrosti dječaka" proda sto, da se tim pokrije trošak tiskare (koji je podnijela mama), a ako službeni distributer proda i ostalo, onda će to biti autorov prihod - za tiskanje nove knjige. Vinka Pisca.
