StoryEditorOCM
KnjigeČUVARICA OBIČAJA

‘Sve o čemu čantran čula san od svoga dida Lizote‘: posjetili smo Lorentu Fuštin, jednu od autorica čudesne knjige o Primoštenu, pravom narodnom blagu

Piše Zdravko Pilić
6. lipnja 2021. - 10:30

"Primoštenski slovar i još svašta da se ne priboravi" napisali su Biserka Palfi i Lorenta Fuštin, odnosno Bepa i Vane, na početku svog Libra broj dva, što su ga ovih dana objavile u vlastitoj nakladi, u 300 primjeraka. I sudim da nitko od njih dvije nije bolje opisao nego one same sebe: "Bepa i Vane su vam male ženice, koje nikad nemaju mira. One nisu niti stare, niti mlade, nisu lipe, niti grne, niti vajk pametne, a niti lulave. To je puno naših žen Primošćenki, umišanih u njih dvi. Dikod su promatračice, a dikod sudionice života u svom kraju i svojoj domovini. One ne sudu, nego biljužu, dikod s porugom, dikodare sa simpatijon".

I tako, mic po mic, rič po rič, prikupile su one, skupljačice i čuvarice primošćenskog narodnog blaga, jušto 495 riči, bez kojih bi bilo nemoguće dešifrirati ovu knjigu. I otvoriti primoštensku dušu. Ka ključen, onin teškin. Jer, eto šta znači čantrati? Pisati, zapisivati. A šta znači črčigati? Dinstati, kuhati na laganoj vatri! Zamisli, koji lipi fini izraz, koja krasna onomatopeja – črčigati! Prema njoj je onaj Nazorov cvrčak što cvrči na čvoru crne smrče, da prostite – p... d...! Ili hohlišćati! To vam je – glasno se smijati!

Gučak ili gućan

A tek da znate kako bi Kerum onome rekao da će mu gučak iščupati, da je iz Primoštena i primoštenske općine? Ne znate? Gućan! Je, tako Primoštenci zovu grlo! Rižu zovu pirič. A cerot zovu, odnosno vraga zovu, šta će ga zvat, ka da je pas, reču za njega – impaštar! A za proljev imaju puno lipu rič – gonjavica! Kad te ona počne gonjat! A maškare ili poklade oni zovu krukljače! A vjeronauk lontrina. A kad je neko osjetljiv onda oni pjesnički za njega reču da je meskoljusk, tenjož. A meskoljuska i osjetljiva je i naša Bepa, odnosno Lorenta, koju smo posjetili u njezinom Podgrebenu, u kući njezine babe i dida, u kojoj je sve ove riči po miljun puta čula, zapantila i zapisala.

image
Lorenta Fuštin s Librom koji su napravile ona i njezina prijateljica
Ante Baranić/Cropix

– Eto, na škotadei. To je izraz kad se u nas oni prvi gavuni, u 11. misecu, bace na vruću žeravu, bez ičeg, bez gradela, i tako se ispeču. To u nas kažu "na škotadei" – veli mi Bepa, a ja, naravno, prvi put čujem. Isto ko i fotoreporter Ante. I još mi kaže da je svako selo u Primoštenu i općini imalo svoj način govora i izgovora. Eto, oni do mora Primoštenci govore rič vaik, bez j. Oni teke dalje, od mora, pet, šest kilometara kažu – vajk. Bez i! Treći kažu vaj. Ili vajviko(v). Neko koje slovo doda, neko ispusti. I mi Primoštenci – jer nije Primošten samo ono šta turisti misle, onaj otok primošteni – nego i sve ono okolo. I točno po tome kako govori uvijek, odnosno uvik, odnosno vaik, možemo pripoznat odakle je – je li se rodija i odresta gori u Kruševu, ili je doli kraj mora!

Č ispalo putem

– I ovi kraj mora, oni nemaju abecedu s 30, nego s 29 slova. Oni nemaju slovo Č. Nego samo Ć! U selu, odnosno ovom što vi svi drugi zovete Primošten, a mi Primoštenci selo, niko ne zna reći pirič kako triba. Nego reču pirić! Ili prozorčić! Prvi moj muž ne zna to reći. On uvik kaže – prozorćić! – smije se Lorenta. Muževi Fuštini su podrijetlom iz Prhova, ali su odselili u Primošten, odnosno u selo, ima već dvi, tri generacije, pa su ostali bez č. Ispalo im je usput.

– Doli je selo, a ovo sve gori je Stan. Ili Stanovi. Na Stanovima se držalo blago, ovce, koze, magarce, krave, bogatiji i konje. A u Tribežiću su imali i svog kralja. Bogat čovik, ima je svoje sluge, ogromnu kuću, kmetove, svoje, odnosno kraljevo stanje. I od njega je nastala obitelj Kraljev.

Svašta ima u i oko Primoštena. I bosanski Dolac, čak. Koji imenom čuva uspomenu na sedam obitelji koje su došle iz Bosne, bižeći ispred Turaka u ove krajeve. I ne samo iz Bosne. Kažu da su Babačići došli iz Crne Gore! Ovi da su na "in" kao Jurin i Prgin iz Bosne, a ovi na "ić" iz Crne Gore. Kao naš poznati glumac Anđelko Đeka Babačić!

Svašta ću ja od naše Lorente – Bepe, čut i saznat. Turci su potirali sve naše ljude doli na oni mali otok, Golu Glavu, Kapo Testo ili Primošten sad kad je primošten mostom. Ali, doli nisi imali od čega živit. Teke ribe, i gotovo! Svi su se vraćali raditi polja – Prhovsko polje, Široško polje, Kruševsko polje, Tribeško polje. I oko tih većih polja, koja su ih hranila, ljudi su radili svoje kuće.

image
Bepu, odnosno Lorentu, posjetili smo u njezinom Podgrebenu, u kući njezine babe i dida
Ante Baranić/Cropix

– Moji su Prgini gravitirali tom Prhovskom polju, zajedno s Babačićima i Skorinima u Podgrebenu, Čobanovima i Žajama, koji su navodno došli iz Vrsnog, iz Vlaškog, ali su dugo tu. I Perkovi su tu. A onda u Prhovu idu Fuštini i Bogdani... – uživam slušati Lorentu dok govori i ne bih je prekidao. To je prava poezija od jezika, muzika za uši. Na koncu, u knjizi je sve to, sva primoštenska naselja i zaseoci, i fešte koje se slave, odnosno sveci, i običaji, po misecima. Odnosno, užance. I pisme koje su se pivale – "Dođi dragi i donesi deku, pa ćemo se valjati po meku!"

A poslin toga ide i pisma – uzročno-posljedično vezana – "Šta san krila više krit ne mogu, podigla se traveša na drobu!" A ima u libru i kako su se blagoslivljala polja, na šćavetu, tj. Pučkom govoru starocrkvenoslavenskog jezika, od don Luke Terzića, koji im je nabavio vridni Jadran Kale iz Muzeja grada Šibenika. Ali nije se blagoslivljalo samo polje, nego i gudarice, u kojoj su se držale gude, odnosno prasci, i komin na Badnjak. I primoštensko vinčanje opisano...

Glavna faca

– Moj did je jako volija pričati. Ime mu je bilo Josip Babačić, did po materi, poznati don Ive Babačić bio mu je nećak, rođen je 1892. i bija je pismen, volija je čitati – vraća se Lorenta na dida, a meni odmah sine odakle su naši Babačići, glumci i pjesnici. Na dida! Ista je to loza. I taj njezin dida, Josip je poslin prvog rata iša radit u Belgiju. Tamo je bija dvi godine, a kad se vratija u Primošten iz bilog svita, bija je glavna faca, dasa. Kako je uvik bija ulickan, zalizan, zvali su ga Lizota. I falija se da bi od Kruševa, krajnje točke primoštenske općine do Podgrebena pita dvadeset cur i da su mu se sve obetale!

Jer je bija lip, zgodan i još doša iz Belgije, s odijelom, kolajnom i puntapetom za buduću ženu! I volija je pivati, uz gusle, ali i u crkvi, u kojoj je piva pištulu. A kad je priča, govorija, onda bi se oko njega, kraj komina skupilo sve, i mlado i staro, i slušalo bi ga pobožno. A priča je o svemu – o životu, o ljubavi – nemoj stari svašta govoriti, znala je reći moja mati, a on bi joj odgovorija – dica moraju sve znati. Priča je o svojim doživljajima iz svita, iz Belgije, i sad smo jednu od toh njegovih priča snimili nedavno mi iz naše kulturno-umjetničke udruge "Krč" – "Kako ošla, tako došla", može se pogledati i na YouTubeu. Svakakvih je tu sudbina bilo, naših ljudi, i osobito žena. I ja sam to sve pamtila – i na koncu i u knjigu pretočila. Da se ne zaboravi. Jer ni pokojni profesor Ivo Furčić nije mogao sve zapisati, pogotovo ne onako uširoko kako je to Lorenta pamtila od djetinjstva.

image
Ante Baranić/Cropix

– Moj did je izgubija četiri žene i umrlo mu je dvoje dice. Ostale su mu tri ćeri, dva sina je izgubija! I onda kad bi ja njega pitala kako može uvik pivat i smijati se pokraj tolikih tragedija, odakle mu volja i snaga, samo bi mi reka – Dite moje! Bog da, Bog uzeja! Koja je to bila vjera tih ljudi, kojima je od šestero, sedmero dice ostajalo njih troje ili četvero. Mi danas nemamo ništa od te vjere i snage. Nama je danas sve problem. Problem nam se digniti ujutro! Ako nema kave, to je tragedija! To je glavni problem cile države i svita u koroni!

Kako se nekad živilo

Ali opet nije taj problem s kavom ni tako loš, jer su upravo zbog njega, njih četiri, pet iz "Krča" počele i snimati prošle godine ove priče iz Lorentina libra –​ Rina Prgin, sada Lojić, Božena Petrina, Antonija Pedišić, Rahela Slamić. Uguglajte slobodno, udruga "Krč". Svašta tamo ima, svašta ćete nać lipoga. Isto kao i u Libru, ako ga imate od koga nabavit. Snađite se makar za fotokopiju, nećete požaliti.

Pa ćete vidit kako se nekad živilo. I kako se pričalo, pivalo, blagoslivljalo. A ne ka danas. Kad se čuči oko TV-a. I muči. Pa dici tribaju logopedi. Svakome po jedan. Da se nauče govorit. I to materinski jezik. Jer na TV-u i na YouTubeu uglavnom slušaju stranjski, pa prije nauče engleski nego šta počnu natucat koju rič svog i našeg, domaćeg. A i normalno je to. Jer, ako šta završe od škole, u Irskoj će im ionako bolje koristit engleski. A i ako ostanu u Hrvatskoj, na poslu će isto pričati ingleski. S gostima. Jer di će drugo radit i od čega živit, nego od turizma! Hrvatski će se učit, ka danas folklor, po KUD-ovima. Ili ka primoštenski, iz knjiga Bepe i Vane, 1 i 2.

23. travanj 2024 13:27