Teme Narodnooslobodilačke borbe s ovih naših prostora u vremenu od oko četvrt stoljeća po završetku Drugog svjetskog rata, u popriličnoj su mjeri premrežili literarni refleks što je u tom vremenu titrao. Ponajčešće, bile su to velike freske, epopeje, tabloi širokoga zamaha što će se najefektnije vidjeti u brojnim djelima filmske branše (Bulajićeve Kozara ili Bitka na Neretvi, Sutjeska Stipe Delića, odnosno tetralogija Hajrudina Krvavca Diverzanti – Most – Valter brani Sarajevo – Partizanska eskadrila, da se ne spominje serija Kapelski kresovi Ivana Hetricha prema romanu Veljka Kovačevića i more inih filmova), ali je bilo i intimističnijih romanesknih ostvaraja, gdje je s malo likova piscu važnije bilo pokazati osobniju vizuru proživljaja ratnih strahotâ iz rakursa pojedinca, negoli iz herojske moći temeljene na masi i puškaranju, miniranju i bombardiranju.
Jure Franičević Pločar napisao je niz romana ratne tematike iskustvom prve crte i ispaljenog metka (kao i Jure Kaštelan u pjesništvu), a jedan od najeksplicitnijih, istodobno i najnepoznatijih, jest i roman Kunara Tomislava Slavice. No, nasuprot svim tim masovkama i pripovjedačkim rukopisima širokoga zamaha, nalaze se, rekosmo, i oni intimističkiji, personaliziraniji, bliži. Eksponent tog žanrovskog podtipa svakako je lektirni roman Divota prašine Vjekoslava Kaleba, ali i, moramo ga izvući iz prašine zaborava – roman Procesija (1969.) Nikole Pulića.
'KRKOM UZVODNO'
Ovaj je literat pisao i putopise, a bio je i ustrajni spisateljski radoholičar, premda širu percepciju što mu je objektivno i pripadala, ili nije znao, ili nije imao sreće postići. Niz njegovih doživljaja, opažaja i sjećanja, što ih je iznutra odživio na svojim putešestvijama, istinabog, imobilizirao je među koricama knjiga, ali one se ipak nisu uspjele dovinuti puno dalje od struke. Neka bude istaknuta njegova zanimljiva putopisna proza nadahnuta boravcima po Dalmatinskoj zagori, Krkom uzvodno (1967.), koja ga legitimira kao pisca na kojega valja skrenuti dužnu pozornost. Za razliku od opusa u cjelini, nasreću, roman Procesija obasjalo je ponešto svjetlosti s reflektora pomnje, mada to nije ni izbliza bilo u onolikoj mjeri koliko bi to zavrijedilo štivo što ga je ispisao ovaj dalmatinski pisac iz Skradina, najtočnije: Bićine kraj Skradina.
Predzadnjeg dana godišta što ga nekidan napustismo, taman se zaokružilo 15 ljetâ od preminuća Nikole Pulića (30. prosinca 2005.), a godina u kojoj ga častimo ovim sjećanjem, godina je u kojoj se navršava 95. jubilej od njegovog rođenja (7. kolovoza 1926.). Još nije bio postao ni punoljetnim kad su mu četnici poklali i oca i majku, pa se već kao ćosavac bio odjenuo u partizansku uniformu i otišao u rat.
Sjećanja iz rata obilježila su ga u mjeri i traumi što se nisu mogle zadržati u sebi. Svatko je na svoj način iz tog naraštaja pisaca s borbenim "iskustvom vlastite kože" portretirao i prikazao ono što je vidio, što ga je šibalo i što je preživio. Slojevitost domaće nam "ratne književnosti" kao autohtonog žanra unutar samog literarnoga korpusa račva se u nekoliko smjerova, već prema tome piše li se iz rukava vlastite uniforme ili one u koju se pucalo. Najveći broj stvaratelja ipak je pisao iz optike partizanštine, gradeći elogije pobjedama s jedne strane nad fašističko-nacističkim okupatorima, odnosno nad domaćim nam endemičnim izdajničkim ustaško-četničkim huljama s druge.
Za razliku od Tomislava Slavice i Joze Laušića, pisaca kod kojih je dominirao bratoubilački kajin-abelovski kompleks, u Pulićevom romanu Procesija prevladava minimalistički intimizam sveden na mali broj likova. Zapravo na dva, na Jakog i Otečenog (kojima se pridodaje i Dezerter), što je nekovrsni zrcalni odraz Kalebovog romana Divota prašine, gdje protagonisti također nemaju vlastita imena, nego se (impersonalno) zovu Goli i Dječak. Međutim, dubina Pulićevog djela sazdana od brojnih psiholoških slojeva nepravedno je podcijenjena i neprepoznata.
JAKI I OTEČENI
Os romana je lik Jaki koji je lisicama vezan za Otečenog. Komornost cijelog romana leži u "procesiji", pri kojoj u dvoredu hodaju od četnika zarobljeni i okovani borci, na putu ka smaknuću i bacanju u jamu. Pulić je sjajno iskoristio kompoziciju kojoj se dosjetio, pa u prvom dijelu čitatelj proživljava "fizičku" muku koju protagonisti proživljavaju, dok se u drugom dijelu razrađuje "psihička" pasija prikazana većim dijelom kroz lik Jakog.
Nametnuta linearnost fabule i sukcesivnost zbivanja odlično je razlomljena brojnim oniričkim ekskursima, kao i digresivnim pomacima ("strujanja svijesti") iz kojih se doznaje kako su Jaki i Vojvoda koji ga odvodi na smaknuće bili školski drugovi, te kako je on sam, Jaki, sin svećenika… Motiv "jame" više je od metonimije, više je od alegorije… Roman Procesija, ustvari, prozna je uprizorba Jame I. G. Kovačića.
Jezik Pulić tretira onako kako ga rabi pjesnik. Bilo da će se tu naći svojevrsnih lioninskih srokova unutar dijelova rečenica, bilo da će se služiti aliteracijama:
"Kobila kopitama kreše kremene krijesnice." Nadrealistički impulsi odrazit će se i na morfologiju, tako da će ovaj pisac/pjesnik derivirati velik broj leksikološki vrlo zanimljivih novotvorenica: žvalav, izbrežak, odmukoterećen, praznoduh, dočetveronožiti, zjapav (pogled), aviolomac, zazidina, ogavranjen, povodnjile (oči), krvosilan, mrkomržje, mravinjati, dugosmrtan, uigličiti se, zavečerje, smrčenje, izoprežen, obezljuđen, prazvjerje, jučerašnjica, povukodlačen, uzmijenje, beskrvnjak, dvoumstvo, nerazdvoj, podbiskup, satnikovica, jarčetina, proročenje, okostiti se, poskokovanje, gmazovit, čopornik, ognojina, oslađenje, ozorina…
Česte su guste i naturalističke slike: "suze izviru iz otekline kao mjehurići iz žabokrečine", "kralješci mu bodu prazna crijeva u razapetoj utrobi", "unese mu se u lice koje zaudara krastama", "zijevnuo je toliko široko te je jedva čeljusti povratio nazad", "skineš mu meso i hodaju gole kosti, opire se oglodana duša", "siti kosturi se uspraviše kao zečevi na paši", "iza ljudi treperi strah, oko vrata im nisci od zgrušane krvi: koralji istekli iz srca čovjekova", "tijelo mu stade bježati po olupini vlastite kože", "opet se podiže nečiji glas: blejanje iz gomile mesa", "smolasta plazma, mozak i kosa: gotovo"…
Ili prizor kad jedan ranjenik drugome skida okove režući šaku kamenom: "Reski sudar kamena sječiva, kostiju i kamenog nakovnja rasiplju miris paljevine, začeo se miris pečenja na plamenu." Uvjerljivi su i ovakvi opisi: "Netko je na začelju kolone prosuo čelični jauk okova, previo dušu preko oštrice kame. Nebo je bljesnulo i palo nisko k zemlji: na kamenje i umorne glave, a Jakome je zastalo srce čuvši krkljanje grkljana, crveno žuborenje vrulje u kamenu od čega kolona postaje kraća (…) Otečeni je počeo neartikulirano riktati poput gladnog lava, pa mu je Jaki šakom začepio usta da ne privuče pozornost četnika koji je bio zaostao za tri para kostura."
RAT, MALA RIJEČ
Ima i proverbijalnih konstrukcija: "Izdaja je leš iz koga hijene srču ustajalu krv"; ili: "Muškarci se moraju učiti od žena koje rađaju djecu kako se plače"; ili: "Čovjek, pred smrt dozivlje majku ili boga"; ili: "Slobodni ne umiru od gladi, nego od rana"; ili: "Ovo je rat a u ratu je čovjek živ samo onda kad može nekoga ubiti"; ili: "Rat: to je velika lava zgrušane krvi, a mala riječ. Hej, čovječanstvo, moraš je izbrisati iz svih rječnika, iskorijeniti iz ljudskih mozgova, trebaš je ubiti da nikome ne bude znana."
Toliko je u ovom romanu rata, zgrušane krvi i živih kostura, ali ova piščeva poenta ispisana još u prvoj polovici romana, može biti neporecivom nositeljicom apoteoze pacifizma.
I, kako to već biva s domaćom nam baštinom, navlaš kod nas u Dalmaciji, mi se hvastamo bogatstvom za koje smo zaslužni malo pa ništa – prisvajajući, tako, sebi zasluge što su nam ih namrli Rimljani, Mlečani ili Austro-Ugarska Monarhija – dok nam istodobno pred očima prolaze i nestaju tihi i važni ljudi, baš kao i njihova djela. Ne izvodimo svoje kompozitore, za mnoge ni ne znamo; ne izlažemo slikare i kipare, i od njih poznajemo tek nekolicinu; ne čitamo i ne pretiskavamo pisce i pjesnike, a toliko ih je dobrih… Jedan je od njih Nikola Pulić; njegov roman Procesija dobar je roman.