Kad netko pročita naslov knjige "Murter u 16. i 17. stoljeću" a nije ni povjesničar ni (eventualno zainteresirani...) Murterin, prva će asocijacija biti na neko dosadno, stručno štivo.
Ali – gle! – rečena knjiga povjesničara Kristijana Jurana pravo je obilje svega i svačega što bi danas dominiralo medijima i društvenim mrežama.
Ukratko, Murter, koji i inače prednjači u županiji, a i izvan nje, po obilju tiskane građe o svojoj prošlosti, dobio je nekidan još jednu knjigu. Nije to ni prva Juranova knjiga ili prilog za proučavanje povijesti Murtera, temeljena na arhivskim spisima, maticama i sličnim, nevježama naizgled suhim, faktografskim povijesnim dokumentima. No ti izvori vrve detaljima iz živopisne prošlosti, a ova je knjiga sjajan primjer kako od građe koja u pravilu zanima samo znanost i struku vješt stručnjak i pisac može napraviti zanimljivu storiju.
Prevara 'na vagi'
Prvi je dio historiografski, a drugi, to su priče, s rječitim naslovom "Kako je don Petar tražio nevolje i druge priče iz murterske davnine".
Upravo to: priče iz davnina.
Ipak, i u prvom dijelu, pišući o povijesnom kontekstu i posebitostima smještaja otoka Murtera (tada su govorili da se more do njega može pregaziti na konjima), a našao se na razmeđu Zadra, Šibenika, Mletačke Republike, Osmanskog Carstva... Kristijan Juran donosi more zgoda, priča, podataka o tome kako su Murterini odvođeni u tursko ropstvo, ali su, bogme, i sami znali zaskočiti Turke, držati ih kao robove, ponekoga čak i kupiti ili razmijeniti za nekog svog galiota.
U predahu neprijateljstava, s Turcima se i trgovalo i pilo po murterskim konobama, koji put potuklo, više prijateljevalo, a ostalo je zabilježeno i kako je "tišnjanski svećenik don Jure Despotović pokušao 'na vagi' prevariti Turke s kojima je zamjenjivao žito za sol". Taj je don Jure završio u pritvoru pa je molio da ga puste jer da mora zbog familije po pšenicu u turske krajeve... Svakako, ekonomski su odnosi neprijateljskih strana cvjetali, malo su se tukli, malo potkradali, bili kućni prijatelji pa i – pobratimi.
Najzanimljiviji dio toga poglavlja knjige govori o murterskoj pirateriji i gusarstvu.
Objašnjava Juran kako se javlja "socijalno razbojništvo čiji su nositelji seoske družine, osiromašeni puk otočnih i primorskih sela, vagabundi, kriminalci i lupeži... Među njima neslavno mjesto pripada i otočanima Murtera, od starine 'lupežima', uvijek pripravnima na razbojstva, kako to još i danas živo posvjedočuje pučka pjesma i predaja".
Zakopano blago
Citira Juran i putopisca Ćiru Čičin Šajina iz 1937., koji je zabilježio da "u ovom ostrvljanskom svijetu ima gusarske krvi. Pradjedovi bili su ljuti gusari, pred Murterom imali su bezbroj ostrvca, zatona i draga i pučina kojom su plovile galije; a svoja su gnijezda sagradili u zaklonici ovoga tjesnaca i nasrtali kao iz tvrđava na brzim gusaricama. Svaka gusarska lađa koja je krstarila po Jadranu a i dalje, imala je svoga Murterina... pošto su murterski gusari bili izvrsni piloti".
O murterskim su gusarima pisali mnogi, pa i Alberto Fortis. Kažu da korijeni njihove razbojničke tradicije sežu u vrijeme kad su prvo, kako Juran piše, uskocima pružili "gostoprimstvo". A onda shvatili da to i njima može biti unosno...
Priče o murterskom gusarstvu žive su i danas, ostale su zabilježene i neke suvremene priče starih Murterina o "groblju brodova" u uvali Čigrađa, gdje su "naši stari gusari" mamili brodove u prolazu, a onda ih, nasukane, pljačkali. Blago su zakopavali duboko u zemlju strahujući od mletačkih kontrola, a onda znali i zaboraviti gdje su zakopali. Možda i danas postoji neki zakopani i zaboravljeni ćup sa zlatnicima, šali se Juran u fusnoti...
Isticali se i Pirovčani
Predstavljač Juranove knjige Vladimir Skračić, i sam istraživač, znanstvenik, pisac te Murterin, napomenuo je da su se pljačkom bavili svi otočani Murtera, no da je do nas danas priča o razbojstvu došla, nekako, isključivo kao aktivnost Murterina! Dakle, mještana Murtera. Danas će se reći otočanin Murtera za Betinjane, Jezerane, Tišnjane, a samo mještani Murtera da su Murterini. Za mnoge istraživače, pak, Murterini su bili svi otočani, bez specifikacije. Za Juranovu interpretaciju ove teme, rekao je Skračić da je pravedna i vjerodostojna. "Juran je dritun... ne podilazi nikome i svatko je dobio svoje: i Murterini Murterini, i Betinjani, i Tišnjani, i Jezerani, i Pirovčani. Ali i svi ostali koji su sudjelovali u nedjelima." Da! Ne treba zaboraviti da su razbojničkoj percepciji Murterina uvelike pridonijeli i Pirovčani...
I nisu Murterini bili samo gusari, pomorski razbojnici; Murter je, kaže, bio uskočko tranzitno uporište za pljačkaške pohode u turska sela oko Vrane. Dakle, razbojnički strah i trepet na moru i na kopnu!
Urnebesno štivo
Premda Kristijan Juran i u prvom, historiografskom dijelu pokazuje smisao za priču, i kad piše o prostoru, o stanovništvu, drugi je dio upravo urnebesno štivo, u pojedinim dijelovima vrijedno filmskog scenarija. To je pretežno građa šibenskog Biskupijskog arhiva, dokumenti o parnicama pred biskupskom kurijom, parnica koje su se vodile između mjesnih župnika, klerika i vjernika. Juran piše da te priče ne želi "analizirati uobičajenim historiografskim alatima, nego prostodušno prepričati sadržaje i tijek pojedinih parnica... To je naš svjesni odabir, pomalo i ustupak čitateljstvu murterskih korijena", kaže on.
Pa slijede priče pod naslovima: "Don Petar i Alija", "Pomiriti se ili potući", "Dražica Matanina", "Kako je Manduša pogodila 'u sridu'", "Tragična smrt nevjeste", "Sedmina za pokojnog Jurana", "Silom do oltara", "Živa u grobu", "Jeben špijun"... i druge. A ona pod naslovom "Dojenče u Ždrelcu" upravo je maestralna!
Don Petar tučaroš
Don Petar je, kako Kristijan Juran piše, "iz povijesnih dubina izronio 1569. godine", bio je tišnjanski kapelan, nagle naravi, svadljiv, tučaroš, psovač. Taj se potukao s Turčinom Alijom, završio okrvavljene glave. Jedan put su ga od Jure Despotovića rastavljale neke tišnjanske žene, a svađe obitelji Meštrović, kojoj je pripadao don Petar, i Despotović bile su tišnjanska svakodnevica. Kad ga je jednom Jure, koji se kod tišnjanskog župnika don Matešića pripremao za svećeničko zvanje i na kojega je navalio u župnom dvoru upitao: "Želiš se pomiriti ili potući?", zna se što je odabrao don Petar, a stvar je završila općom tučnjavom muških i ženskih članova dviju obitelji. Na koncu su se izmirili.
Konkubinat s udovicom
Jedna se parnica protiv don Petra vodila zbog optužbi da živi u konkubinatu s udovicom Dražicom Mataninom iz Murtera. Uzalud je lagao da to nije istina kad su svi znali i vidili da živi u kući s njom. Uzalud je biskup zabranio don Petru bilo kakav kontakt s Dražicom. Lagao je i pribjegavao lukavstvima, župljani su ga špijavali, bio je čak i pritvoren, al' je odvjetnik Juraj Mihetić uz 200 dukata jamčevine postigao da se brani sa slobode.
Naposljetku je na svoje traženje razriješen župničke službe. No imao je opaku narav, u ruci često sjekiru i nož, i bio je čest gost u sudnicama... Svećeničku karijeru nastavio je, piše Juran, postavši župnikom Zlosela, današnjeg Pirovca.
Masline se blagdanom
ne beru, ali se kradu...
... A don Jure Despotović jednom je prigodom Marici Čaglinović krišom uzeo vreću maslina koju je brala na blagdan sv. Katarine. Kad ga je njezin brat Šime optužio za krađu, pravdao se da se masline ne beru blagdanom, a ona se pravdala da nije brala, nego kupila sa zemlje... Don Jure, koji je otuđio masline, tvrdio je da nije važno o kakvim se maslinama radi, nego da se mora poštovati sveti dan!
