Na današnji dan 1943. godine ubijen je, u svojoj tridesetoj, tragični hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić: čovjek koji je opjevao i opće i vlastito klanje, te kao biblijski prorok navijestio svoj planinski grob.
Bio je predratni HSS-ovac, radićevac, humanistički i socijalno vibrantna, tankoćutna duša koju nije voljela ni predratna elita ni krupni kapital. Uspostava manufakture smrti koju su 1941. nazvali državom ga tek konsternira do zadnjeg nervnog završetka, te tri dana pred novu 1943. godinu s ostarjelim Vladimirom Nazorom odlazi čamcem preko Kupe, u partizane. Borci mu se smiju vidjevši ga u štofanom gradskom kaputu, s kariranim šalom i dva kufera knjiga, među kojima dominiraju pjesme engleskih romantičara Percyja Shelleyja i Johna Keatsa. Nasuprot hvastavom hrvatstvu današnjih političkih paunova, Guliverima riječi i Liliputancima djela, obojica neprijepornih i tvrdokornih Hrvata – sušičavi Goran i ostarjeli Nazor - u pravom trenutku povijesti su dobro znali gdje im je mjesto. Jedan ubrzo piše žalobnu hrvatsku elegiju o tužnoj Majci pravoslavnoj, a drugi pušta danteovski krik nad jamama istoga zaklanog naroda, stavljajući se prsimice u njihovu krvavu kožu i perspektivu žrtve.
Četvrtu ofenzivu, Bitku na Neretvi, prošao je Goran u Prvoj dalmatinskoj brigadi, a u Petu, tj. nacistički obruč na Sutjesci, ulazi s Petom crnogorskom. Oslabila ga je do zadnjih atoma snage, na temeljima dugogodišnje kronične tuberkuloze. Kad je slavni beogradski liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu dr. Simo Milošević bio zbog ranjavanja prisiljen ostati na oporavku u istočnoj Bosni, ostao je s njim i Goran, iscrpljen višednevnim marševima. Krili su se od kraja lipnja 1943. u selu Vrbici kod Foče, skrivajući se od četnika koji su sistematski klali zaostale partizane. Četnici Vasilija Bodiroge su ih 13. srpnja naposljetku i pronašli, zarobili i obojicu ubili. Goranovi posmrtni ostaci, godinama skrivani urlikom vuka i šumom crnih grana, pronađeni su tek 1957., kad su premješteni u rodni mu Lukovdol u Gorskom kotaru.
Moša Pijade će tekstom iz 1944. postaviti široke ideološke temelje Goranova mita u Jugoslaviji: “Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi ‘Jama’ tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, ubijen je od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači...”
Danas vjere u državu različitih, a ravnopravnih, više gotovo da i nema, pa nema ni dežurne ideologije altruizma i empatije koja Goranovu sjenu i stihove može izdaleka ukaljati komesarskom prisilom. Ostaje nam čista i slobodna poetska jeza njegove lirske riječi, evanđelje svih naših dosadašnjih i budućih klanja; ostaju nam stihovi koji jednako uvjerljivo zvone od Jasenovca i Foče, pa sve do Ovčare i Srebrenice:
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....