Šibenčanin Marko Silov (1991.), diplomirani knjižničar zaposlen u knjižnici splitskog Arheološkog muzeja, na svom je radnom mjestu okružen tuđim knjigama, no odnedavno u rukama drži i jednu svoju, književni prvijenac neobična, duhovita i nadasve intrigantna naslova Šljive koštica ili srndaća košćica. Dobar je to osjećaj, kaže Marko, a njegov žanrovski koktel, kako je knjigu opisala urednica i književnica Marina Gudelj, otkriva koliko je ovom, po vlastitom priznanju, "zagriženom perfekcionistu", igra riječima, značenjima, frazama i floskulama zabavna. Istovremeno i vrlo ozbiljna, a ta dvojnost i oprečnost svojevrsna je matrica u kojoj Marko piše svoje kratke poetsko-prozne tekstove. Odvažno i bekompromisno, ne računajući kod čitatelja na dopadljivost, ali svakako da - na začudnost.
- Naslov je iščupan iz teksta koji se zove "špurijus". Knjiga se u početku zvala Krljušt, u smislu da svaki tekst u njoj označava jednu ljuskicu, a više ljuskica, tekstova, tvori krljušt. Međutim, „iskakanjem“ navedene rečenice i „spoznajom“ da se moj prvijenac, zbog "žanrolikosti", hibridnosti tekstova može uzeti kao vrsta variva (gulaša?), a čitatelj čita (jede?) tekstove sve dok, kao što se to zna dogoditi, ne zagrize u „nešto tvrdo”. U "špurijusu" s jedne strane imamo plesače, a s druge jedače variva. Plesači svojom gracioznošću pokreta, "vrzmanjem" mišića, podsjećaju na srndaće koji "(...) skok po skok, dvoskok!" završavaju u loncu, a jedan od jedača shvaća da je u nešto zagrizao. Time se osjećaj one početne uzvišenosti miješa s nečim „prizemljenim” i to je taj kontrast koji je i urednicu osvojio dok je čitala, odnosno uređivala moje djelo. Zbirka vrvi kontrastima, dualnostima, zrcaljenjima i slično. Većina se tekstova, iako naoko djeluju nepovezani, lako dade „spariti“, ako se tome, naravno, posveti veća pažnja – precizan je Marko.
Brojčana simbolika
U naslovu knjige, otkriva dalje, ima i svojevrsne brojčane simbolike. Slučajno se dogodila, ali je, vjeruje, dobar znak. Među ostalim, knjiga je u izdanju Retka, objavljena u Godini čitanja na dan sv. Marka, 25. travnja. Usto, na pragu Markova trećeg desetljeća, pa se svojim prvijencem, kaže, "oprašta" od svojih 20-ih što znači da je knjiga i svojevrsni hommage tom dijelu njegova života.
Pisati je počeo krajem osnove škole. Najprije poeziju nadahnutu gothic glazbom koju je tada slušao, ali i C. Baudelaireom, E. A. Poeom, J. Polićem Kamovom, koji su ga, reći će, zaskočili” u srednjoj školi.
- U srednjoj školi sam volio hrvatski jezik, najviše sam bio zagrijan za avangardu. Često sam unaprijed listao poglavlja koja su nas čekala u čitankama. Sjećam se da mi je nastavnica iz hrvatskog jezika, Nada Bujas, pošto je bila pročitala jedan moj uradak, posudila svoj primjerak Antologije hrvatske fantastične proze i slikarstva. Dnevnike nisam vodio, ali sam zato stalno, a to činim i danas, zapisivao ideje na mobitelu. Ideja koja se ne zapiše otkliže u bespovratnost! Dok sam studirao informacijske znanosti na Svučilištu u Zadru, održavao sam blog na platformi Wordpress, gdje sam objavljivao kratke priče, a nekoliko godina poslije, po povratku u rodni Šibenik, na Facebooku sam otvorio stranicu na kojoj sam jedanput tjedno objavljivao po jedan kraći, prozni zapis. Nakon toga počeo sam pisati samo za sebe, da bi nakon 14 ili 15 godina otkako sam počeo piskarati i razvijati svoj stil, moja knjiga ugledala svjetlo dana – govori Marko.
Lucidne dosjetke
Još prije Šljive koštice i srndaća koščice, objavljena mu je i jedna pjesma te kratka priča, a sudjelovao je i u manifestaciji Zadar čita. Ni sam ne zna od kuda mu ta zaluđenost riječima, ali ga je, ističe, uvijek zabavljalo gledati kako promjena jednog slova mijenja cijelo značenje. I koliko god se doimlje lakom, iza te igre puno je promišljanja i češljanja svake riječi, retka i teksta, govori Marko. Tekstovi objavljeni u knjizi nastajali su pak posljednjih 5-6 godina.
- Neki su tekstovi ultra-kratki, baš kao što i određene scene u filmovima mogu biti „munjevito brze“. Te „lucidne dosjetke”, crtice, mogu se promatrati kao djelići sna, iščupani iz konteksta, kao sjemenje pšenice koje je „zaboravilo“ proklijati. Interpretacije su brojne. Mogu se promatrati i kao izložba slika. Čitatelj kao da prisustvuje nekoj izložbi, ide od slike do slike i upija detalje, naslućuje ono nenapisano, neprikazano. Svoju viziju pretačem u riječi, ne brinući se pritom zadovoljavaju li ti tekstovi ustaljene književne putanje. Ovo što pišem zapravo i nije nešto novo na tržištu, ovakva vrsta proze zove se flash-fiction ili micro-fiction, a kod nas bi se to moglo nazvati „crtičnom“ prozom ili mikro-prozom, ili jednostavno književnim minijaturama.
Odrastajući kao jedinac, Marko je oduvijek bio okrenut unutarnjem svijetu i mašti. Možda mu zbog toga nije bilo teško podnijeti ni ovo izolacijsko korona-doba. Ništa mu, smije se, ne nedostaje dok god je okružen knjigama, filmovima i glazbom. Oni su i njegovo nadahnuće, a na neke naslove referira se i u svojim tekstovima.
Inspiracija Daleki istok
Posebno inspirativni su mu književnost i umjetnost Dalekog istoka.
- Primjerice, u "maloj noćnoj hortikulturi" subjekt sluša japanskoga glazbenika Haruomija Hosona, a u "akvarijskome poglavici" nailazimo na valove kod Kanagawe, tj. na sliku Veliki val kod Kanagawe, japanskog umjetnika Katsushike Hokusaija. Privlače me istočnjačka kultura i umjetnost, što zapravo i nije iznenađujuće s obzirom na to koliko sam djela Harukija Murakamija pročitao. Tu su i sjajna Banana Yoshimoto, ali i nedavno otkriće – južnokorejska spisateljica Bae Suah, koja me svojim romanom Untold Night and Day izbacila iz cipela i čarapa. Tu su i tajlandski pisac Prabda Yoon, filipinski pisac Lysley Tenorio, argentinska spisateljica Samanta Schweblin... - nabraja Marko autore koje, osim Murakamija, čitateljima u Hrvatskoj i nisu poznati.
Svojim prvijencem ovaj je mladi šibenski autor pokazao kako je nesumnjivo "dečko koji obećava". S obzirom na predanost i ustrajnost s kojom piše, ali i samouvjerenost s kojom o svemu govori, Markove Šljive... tek su početak priče o kojoj će se još puno govoriti.
Čitanje širi vidike
Marko Silov kaže da je vizualna osoba i da drži do detalja. Zato ga inspiriraju i filmovi autora poput Davida Lyncha, Alejandra Jodorowskog, Wesa Andersona, Jana Švankmajera..., ali i performansi umjetnice Marine Abramović, pa čak i Guccijeva modna revija. Ipak za njegove književne minijature u kojima veliku pozornost pridaje snovima, simbolima, ritualima i ljubavi u svim njenim pojavnostima, presudno je bilo čitanje. Iako, pripada generaciji kojoj su ekrani svakojake vrste bliži od papira i tiska te im je internet zanimljiviji od knjige, Marko čvrsto vjeruje u važnost čitanja.
- Tijekom studiranja sam slabije čitao, zbog stručne literature kojoj sam se morao posvetiti, ali zato sam se diplomiravši u rujnu 2018. godine, mogao vratiti djelima koja sam propustio i, općenito, aktivnom praćenju domaće i strane književne scene. Mlade bi svakako trebalo poticati da više čitaju, jer to obogaćuje vokabular, širi vidike. Ne znam je li u međuvremenu došlo do kakve reorganizacije u popisu lektira, ali možda bi upravo s time trebalo krenuti.
Mali tim dragih ljudi
Kada je odlučio da ono što piše ukoriči i objavi, obavio je to gotovo potajice. Želio je kaže izbjeći pritisak koji stvaraju pitanja poput onog "Kada će knjiga?".
- Za ovaj moj čin nije znao nitko, pa čak ni moji roditelji. Za knjigu su znali samo ljudi s kojima sam surađivao: lektorica Isidora Vujošević, do koje sam sȃm došao, fotografkinja Sanja Kulušić koja me već više puta fotografirala, ilustratorica Matea Lončar, moja dugogodišnja prijateljica, te urednica Marina Gudelj, dobitnica književne nagrade Prozak za 2018. godinu. Oko sebe sam okupio, kako to Massimo pjevuši, mali krug velikih ljudi – rekao je Marko, ponosan i zato što je, kaže, san da objavi knjigu ostvario ne zato što ga je netko prepoznao ili preporučio nego zato što je vjerovao u sebe.