Jedna od želja koje je u novoj 2020., Marko Podrug, novinar i urednik lokalnog portala ŠibenikIN, poželio sam sebi jest da mu ovo ljeto žena na kupanje više ne ide sama, već da joj on pravi društvo i na suncu i u moru. Drugim riječima, da u godini novoj ne piše nikakve knjige i biografije, budući da su mu prethodna dva ljeta ukrali, najprije Elemental, a lani i Vatra. Mjeseci druženja, sati i sati razgovora i snimanja, potom ljetna preznojavanja i skidanja s diktafona, pisanje... Po toj je shemi u minuloj godini na svijet došla biografija Vatre '20 godina s preprekama', a godinu prije 'Sve, samo ne romantika', knjiga posvećena Elementalu i 20 godina njihova postojanja. Obje knjige bile se predstavljene, godinu za godinom, na Interliberu i vrlo brzo pobrale simpatije i dobre kritike ne samo bendova o kojima je pisao i njihovih fanova, već i onih koji baš i ne slušaju tu glazbu, ali su oba štiva pročitali s guštom jer jer su zanimljivo i duhovito napisana.
- U šali kažem kako sam sve ovo napisao samo zato da, kad jednom na svijetu nestane struje i interneta, nešto ostane iza mene, jer će sav moj novinarski rad na struji i internetu nestati, smije se Podrug. Dvije knjige u dvije godine. Čisti print, opiljivih, ukupno, gotovo 400 stranica u rukama. Nije loše za nekoga tko za sebe kaže da je "potpuno neambiciozan tip".
- Nikada se nisam probudio i pomislio- jednog dana mogao bih napisati knjigu! Počelo je sve slučajno. Nikada nisam imao tu ambiciju. Pa, ja i kada pišem novinski tekst i kada ima više od tri kartice, moram se stalno vraćati na početak da bi sve imalo glavu i rep, a kamoli da napišem dvjestotinjak stranica knjige. Mislio sam da ću se totalno izgubiti...
Ali, nije! Iako, nije Podrug samo knjige počeo pisati slučajno.
Na neki način, slučaj je htio i da upiše studij novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Nakon završene srednje ekonomske škole i smjera koji se tada zvao upravni birotehničar, to je kao neka sekretarica, objašnjava Podrug, jedino što je znao jest da ne dolazi u obzir da studira pravo.
Novinarstvo kao privremeni rad
- Kada sam uzeo popis fakulteta, a kako sam djetinjstvo i mladost proveo oko Radio Šibenika s majkom novinarkom, tako sam rekao ajde neka bude novinarstvo. Premda, tijekom studija sam bio uvjeren kako se nikada neću baviti novinarstvom. Bilo mi je važno da imam diplomu, pa ću onda vidjeti čime ću se u životu baviti. Nakon faksa sam počeo raditi u Jutarnjem, nakon kojeg sam prošao kroz još desetak zagrebačkih redakcija. U jednom sam trenutku shvatio da sam novinar, iako i dan-danas mislim da sam tu usput, da ću jednog dana raditi nešto drugo, što je naravno iluzija, i da je ovo samo privremeno do tog mojeg pravog posla!
No, još prije Podrugovih novinarskih početaka, postojala je glazba.
- Uvijek sam želio biti rock zvijezda koja svira gitaru, ali nemam ni sluha ni smisla za ritam. Ne znam ni pjevati. Znam sve akorde, ali nikada nisam duže od pola minute uspijevao zadržati ritam. U neku ruku jesam nerealizirani glazbenik. Ali, ne u smislu da sam probao pa nisam uspio, nego nije imalo smisla niti da probam.
Ipak, ta ljubav prema glazbi i novinarstvo, koje mu je očito, priznao on to ili ne, išlo puno bolje od svirke na gitari, dovelo ga je do biografija Elementala i Vatre. Podrug je bio i jedan od osnivača portala za pop kulturu Ravno do dna, na kojem i danas piše o glazbi. Nije glazbeni kritičar, kaže. To je rezervirano za Dražena Vrdoljaka, Darka Glavana, Aleksandra Dragaša...
- Nikada se nisam smatrao glazbenim kritičarom nego glazbenim novinarom. Više volim napisati izvještaj s koncerta, intervju, nego recenziju. Po tome kakvu bi recenziju napisali Vrdoljak i Glavan, ljudi su nekada kupovali albume. Nisam nikada umišljao da imam tu moć, a nisam je ni želio. Kada ideš na koncert, uvijek me zanimala priča koju možeš napisati i koja će biti dobra i onomu tko možda uopće ne voli taj bend...
Upravo takav pristup zadržao je pišući Romantiku i Vatru. Međutim, kada se prije nekoliko godina nakon 20-godišnjeg života i rada u Zagrebu, obilaska klubova i koncerata, praćenja glazbenog života metropole, uglavnom onog undergaund koji ga i danas najviše zanima, odlučio vratiti u Šibenik mislio je da tu biti kraj svakom suvislom praćenju glazbenih i koncertnih događanja. Ali, gle čuda, dogodilo se baš suprotno!
Čvrste veze
- Mislio sam da ću u Šibeniku prestati pratiti, pogotovo, zagrebačku scenu i da ću ispasti iz svih tih priča. Ali, nisam. Štoviše, još sam više učvrstio te veze. Sada još više pratim domaću scenu, koja se događa uglavnom u Zagrebu, nego što sam to radio dok sam bio u Zagrebu. Sada svaku svirku koja me zanima, odem poslušati, a glazbenici s kojima sam bio u kontaktu u Zagrebu, sada već redovito dolaze u Šibenik ili klub Azimut, bilo da sviraju ili da nekoga drugog poslušaju. Osim toga, Šibenik je možda imao i prednost u pisanju knjiga zbog potrebnog odmaka. Jer, u Zagrebu svi znaju i slušaju Elemental, ali tek u nekim manjim sredinama vidiš koliko je neki bend stvarno popularan, govori Podrug.
Objavljivanje biografija popularnih bendova Podruga sve češće dovodi u situaciju da bude s druge strane stola, odnosno mikrofona. Više nije samo onaj koji traži odgovore, sada ih i on mora davati. I opet je za to kriv slučaj. Jedan zagrebački, krajem 2017. i susret s Mirelom Priselac Remi. Pala je kavica, ugodno čavrljanje. U godini koja je dolazila Elemental je slavio 20 godišnjicu, a Podrug na to primijetio, više u šali, 'kakva vam je to proslava bez objavljene biografije', na što je Remi spremno odgovorila 'Pa kaj čekaš? Piši!'. Sve se to i dalje činilo kao šala, mislio je Podrug, dok desetak minuta nakon tog susreta nisu počeli dolaziti emotikoni oduševljenja ostalih članova benda kojima je Remi ekspresno dojavila da Podrug piše njihovu biografiju. Šala je postala najozbiljnija stvar. Preostalo mu je jedino da se za 20-ak dana iz Šibenika preseli u Zagreb te je sljedećih pet mjeseci živio s bendom. Sve, samo ne romanitka, smije se Podrug, njegov je prošireni novinski tekst na 256 stranica.
- Ostvaren je prvi cilj, a to je da se knjiga svidi bendu, jer oni to i plaćaju, a drugi je bio da priča uvuče čitatelja nakon druge strane. Knjiga ima 30 poglavlja koje su zapravo natuknice koje sam sebi zapisao u blokiću kada sam razmišljao kakav bi trebao biti koncept knjige. Te su natuknice kao da sam sam sebi radio priručnik o tomu kako pisati biografiju. Zato se šalim i kažem kako je ova knjiga zapravo vodič za pravu biografiju benda koju će jednom netko napisati. S druge strane, ispalo je da bend ima prilično uzbudljivu priču. Znao sam o njima stvari koje znaju svi koji čitaju o Elementalu, prate njihove intervjue, ali kada smo počeli razgovarati o tomu što im se događalo, ispalo je kao triler, iz drame u dramu.
Ima u knjizi, reći će Podrug, više od 20 sugovornika. Među njima i bivših članova, producenata, menadžera... Bilo je i suza i ljutnje, brdo emocija u tim ispovijedima, čulo se dobrih i loših stvari o grupi. Ukratko, knjiga je daleko od kakvog ušminkanog Elementalova PR-a, a kada je objavljena Podrug je odahnuo, sretan što je taj sladak, ali i vrlo naporan posao iza njega. Ne zadugo. Iste večeri stigao mu je mail od Ivana Dečka, s koji mu je godinama u Zagrebu dijelio susjedstvo i prijateljevao: 'I mi slavimo 20 godina. Zašto ne bismo i mi imali knjigu?'.
Uporna Vatra
Tako je nastala 'Vatra – 20 godina s preprekama'. Knjiga o upornosti benda koje je svoje gurao i onda kada ni nakon osam objavljenih albuma nisu uspjeli doprijeti do njašire publike.
-To je bend za koji je malo tko vjerovao da će uspjeti, osim njih samih. Osim toga, nisu iz Zagreba, već iz Virovitice. A živjeti izvan Zagreba i uspjeti to je nemoguće. Dogodilo se TBF-u i možda je još pet takvih slučajeva u povijesti. Isto tako, puno ljudi misli da je Tango njihova prva pjesma. Oni su i svjetski fenomen: izdržali su 15 godina, objavili osam albuma i tek im se tada dogodio uspjeh. Svaki drugi bend do tada bi se već raspao. Oni su izdržali sve te godine i radili neke glupe poslove da bi mogli živjeti. Nakon Tanga sve se okrenulo.
No, da je Podruga pitati, kolo sreće Vatri bi se moglo okrenuti već s prvim albumom i pjesmom Vrati se koju smatra deset puta boljom od Tanga. Ipak, Elemental mu je glazbeno bliži i njih kod kuće rado posluša.
- Imao sam sreću da nijedan bend nije ništa cenzurirao, jer u objema knjigama ima stvari koje im ne idu u prilog. Ali, ni oni nisu željeli da pišem bajke o njima, pogotovo je Elemental inzistirao da to ne bude med i mlijeko. Rock je 80 posto muke, a ni Elemental ni Vatra nisu željeli da ispadne kako je to krasan i glamurozan život. To u Hrvatskoj apsolutno nije tako!
I dok stalno ponavlja da ovih dviju knjiga ne bi bilo kada bi ovisile o njegovoj ambiciji, Podrug priznaje kako ga prsti ipak svrbe da napiše novu knjigu. Čuo je, istina, da ima još nekih bendova koji bi voljeli imati biografiju, no za sada mu se još nitko nije javio, a volio bi da tako i ostane. Barem neko vrijeme. Rado bi jednom napisao knjigu o kumu punka u Hrvatskoj – urnebesnom i neponovljivom Franciju Blaškoviću, ali nikada, kaže, ne bi pisao o onima koji imaju jednu pozu za kameru, a drugu za život, koji nisu autentični. Na tom imaginarnom popisu našla bi se i Severina, čiju glazbu Podrug, otvoreno kaže, nimalo ne cijeni, ali "tu ima mesa"! A priča zbog koje ga svrbe prsti vezana je uz Šibenik.
- Riječ je o šibenskoj glazbenoj sceni u vrijeme mojih srednjoškolskih dana kada su djelovala 33 autorska benda koja su zapravo i mene glazbeno odgojila. Već sam napisao uvod i prvo poglavlje i nadam se da ću uhvatiti vremena, volje i snage da to dovršim do kraja, rekao je Podrug.
Dalmatinski kliše
- U mladim sam danima bio teški kliše - dalmatinski heavy metalac koji je
prošao klasičnu školu: Doorse, Floyde, Azru, EKV, Party Bakerse...
Volio sam tu čvrstu gitaru.
Volim je i danas. Više nisam metalac, slušam sve i svašta, ali sam ostao vjeran tom alternativnom roku. Zadnjih 20-ak godina glazba je postala ugođaj ili zabava, a mene zanima i tekst koji me tjera da razmislim o nečemu. Trenutačno slušam zagrebački bend Šumovi protiv valova, a jedan od najdražih mi je vrhunski niški bend Igralom koji mi je svirao na promociji Romantike u Azimutu. U stranoj glazbi ostao sam u 90-im – pripovijeda Podrug.
Nakon Zagreba, najjači u državi
- Što se tiče koncertne scene, mislim da je Šibenik, iza Zagreba, najjači grad u državi. Imamo Sv. Mihovila, Azimut i Martinsku s pet, šest festivala. Ne postoji ozbiljniji bend u Hrvatskoj koji ima barem jedan album, a da nije svirao u Šibeniku. Šibenska publika mogla je, dakle, vidjeti sve što se događa u Hrvatskoj i regiji. Ovo je, nakon Zagreba, najzahvalniji grad za život, ako te zanima glazba.
Šibenik prije i danas
- U vrijeme mog srednjoškolskog odrastanja, odnosno od 1988. do 1993. godine, u Šibeniku su postojala 33 autorska benda. Rijetko tko od njih je objavio album, ali su redovito održavali koncerte i vrtjeli su se na Radio Šibeniku. Danas imaš samo 2-3 autorska i masu cover bendova, jer tu je lova. Biti cover znači imati gažu, svirati po pirovima, feštama... Ali, ni prije nije bilo love od autorskog rada, pa su ipak bila 33 benda. Danas uz svu medijsku dostupnost, YouTube i činjenicu da za 100 eura možeš kupiti gitaru, a prije su svi dijelili jednu gotaru u pojačalo, nitko ili malo tko stvara svoju glazbu – kaže Podrug.
Bolje YouTube nego svirka uživo
- U Azimut na koncerte preko zime dolazi uvijek 100 istih ljudi i vrlo je malo srednjoškolaca. Premda, slušaju oni glazbu, ali nemaju potrebu doći na koncert. Sjećam se svog malog rođaka iz Splita koji je imao 12 godina kada je bio koncert Iron Maidena na koji sam ja išao. Rekao mi je zašto na to trošim novce, kada sve imam na youtubeu. To je valjda takva generacija. Ne možeš reći da ne vole muziku, imaju sličan proces odrastanja: Doorsi, Janis Joplin... Ali, odlazak na koncerte ih ne zanima. U Azimut uglavnom dolaze ljudi od 35 godina na više. To znači da za kojih desetak godina, više neće biti koncertne publike – zaključuje Podrug.
