Ovaj šibenski slikar klasični je boem pariškog tipa: Nije bilo žena za aktove, pa sam isklesao bajame

Ako u hrvatskom kiparstvu i slikarstvu još postoji neki klasični boem "pariškog" tipa, onda on upravo sada ima retrospektivu u Muzeju grada Šibenika. Ime mu je Vlade Petković, rođen je 1936. u Šibeniku, godište je, na primjer, Ive Brešana i Vice Vukova, skupa su proveli neke školske dane i godine, a s Brešanom je, kao i s Antom Peterlićem, i prijateljevao od šibenskih školskih dana.

U mladosti se otisnuo iz svoga Vrpolja i Šibenika, prvo u Srednju školu primijenjene umjetnosti – danas Školu likovnih umjetnosti Split. Tu upoznaje svoga kasnije dobrog prijatelja, uzora i cimera Šimu Vulasa. Upisuje zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, i praktički se više za stalno nije ni vraćao u Šibenik – do prije pet godina, kad je u rodnom gradu definitivno bacio sidro. Život Vlade Petkovića bio je – kako nam je rekao u razgovoru nakon povratka – "feta kruva, čaša vode i put pod noge".

Takav je "trening" imao od prvih dana školovanja u drugim sredinama, njegovo studiranje u Zagrebu u klasi Frane Kršinića obilježeno je, malo je reći, skromnošću...

Negdje 60-ih, početkom 70-ih, ipak je proveo nekoliko godina u rodnom gradu i kraju, ponajviše u Primoštenu, pa i u rodnom Vrpolju jer je želio pomoći ocu nakon majčine smrti. Tada je i nastala serija javnih spomenika, od kojih mnogi još uvijek stoje u prostoru ondašnje Općine Šibenik. S promjenjivom srećom oko trenutnog izgleda i održavanja, budući da se često radilo o danas tematski nepoželjnim spomenicima – a koga je briga za umjetnički domet i što su na njima uklesana imena njihove najbliže partizanske rodbine!?

Napuštanje Carrare

Još na studiju u Zagrebu njegov je talent honoriran s tri strane stipendije: londonske St. Martin's School of Art, newyorškog Brooklyn Museum od Art i francuskog Ateliera artistique international Segré. Te su stipendije imale velikog utjecaja na Petkovićev rad, ali i na njegovo i emotivno i stvaralačko prepuštanje širokom i velikom svijetu umjetnosti i putovanja: džipom u Abu Simbel, piramide Palenke na granici Guatemale i Meksika, dva mjeseca lutanja Meksikom, cijela Europa, Sicilija, dani s još jednim školskim kolegom, Vladom Zorićem, državnim konzervatorom Italije, u Palermu, Rim, Grčka, Calabria... Tada mu je najlakše bilo raditi akvarele – srećom da je taj dio opusa zbog "lakšeg rukovanja" ipak ostao donekle sačuvan.

Njegovo zadnje stanište prije povratka u domovinu bila je Italija. I to ne bilo koja Italija, nego Italija s adresom u predjelima Carrare. Tamo u svojim 50-ima opet upisuje akademiju, Accademia di belle arti di Carrara, i po drugi put diplomira kiparstvo!

Cjeloživotna besparica i skroman život Vlade Petkovića rezultirali su nečim najtežim za umjetnika: više je njegovih radova nestalo bez traga nego što ih danas ima oko sebe. Ipak, Muzej grada Šibenika, ravnatelj Željko Krnčević, kustosica i izložbe Anita Travčić i njezina ekipa kolega: Marina Lambaša, Katarina Urem, Bruno Brakus, priredili su odličnu izložbu, a Anita Travčić nadasve iscrpan i stručan tekst kataloga. Tako je pobijedila umjetnička pravda, jer s obzirom na samozatajnost i skromnost u životu Vlade Petkovića, koji je danas i narušena zdravlja, da nije bilo te podrške i razumijevanja sredine – ostao bi po strani kulturnog života i Šibenika i Hrvatske, u svojim sada već ponešto poznim godinama.

Živa duha, na otvaranju izložbe prepričao je anegdote o Vici Vukovu kojega je sreo na Jelačić placu u Zagrebu. "Na meni stara košulja, a on u besprijekornom odijelu. Rekao mi je da je najvažnije imati jedno zimsko i jedno ljetno odijelo... A Ivo Brešan posjećivao me je dok sam studirao u Engleskoj. Jednom smo prošetali do Westminsterskog mosta i naslonili se na ogradu, a Brešan je rekao: 'A sad ćemo pljunuti u Temzu!'"

Tulove grede kao torzo

S Brešanom i šibenskim profesorom i legendarnim planinarom Antuncem propješačio je Velebit, Dinaru, vukla ga je, kaže, ta ljepota i kamenitost. Tulove su ga grede inspirirale za jedan muški torzo u vrijeme kad nije želio modelirati glinu špatulom, nego – velikim nožem...

Kad je prije pet godina navrat-nanos morao napustiti svoj atelje u Carrari, gdje su ga prijatelji kamenoresci opskrbljivali "otpacima" od velikih blokova skupocjena mramora, ponio je tek što je moglo stati u kombi plaćen cijelom životnom ušteđevinom. Dandanas žali, ali ne samo za svojim radovima, nego skoro još više za svim tim komadima neobrađena mramora koje je morao ostaviti, a srce mu je pucalo od pomisli da ih više nikad neće moći obraditi u neku od skulptura.

Na šibenskoj izložbi ipak ih ima dovoljno da se osjeti njegov kiparski senzibilitet, ponajviše za organičke, oble forme. Impresivne su njegove bajame u bijelom kamenu...

– Nastale su kad sam četiri godine proveo s mojim bolesnim ćaćom Matom u Vrpolju. Mislio sam – šta ću raditi? Nema žena za neki akt, a želio sam raditi nešto tako organičko, zaobljeno... Pogled mi je pao na bajame na podu i napravio sam seriju od 14 bajama, tih divnih ovalnih formi koje su s onim svojim "žlijebom" idealne za skulpturu.

Muzej grada Šibenika najavljuje i monografiju o Vladi Petkoviću. I zaslužio ju je, svaka im čast!