Svaki umjetnik radi arhitekturu svoga neba. Nije to ono plavo nebo visoko iznad nas, nego ono koje svatko nosi u sebi. To su naši doživljaji, maštanja, naš unutarnji život...
Govori tako splitska kiparica Tončica Tonka Jelača Marijančević, rođena u klesarskoj obitelji u Supetru na Braču, potvrđujući staru izreku kako jabuka ne pada daleko od stabla. Zanimanje za formu i oblikovanje prati je od ranog djetinjstva i dovodi je najprije u srednju Umjetničku školu u Splitu, a poslije i na Likovnu akademiju u Sarajevu, gdje je diplomirala kiparstvo.
Šibenskoj javnosti ova se umjetnica sada predstavlja prvi put u Galeriji sv. Krševana, smještenoj u nekadašnjoj romaničkoj crkvici na Gorici, izložbom nazvanom "Arhitektura neba". Onoga koje se, kako je kazala na početku, nalazi u njoj samoj i zahvaljujući njezinim rukama i kreaciji izlazi van i poprima konkretan oblik. Umjetnica će reći kako su to organski oblici, iako nijedan od njih nije "prepisan" iz prirode.
– Svaka od tih skulptura različita je po svojoj formi i veličini. One nisu statične i u svakoj uvijek ima malo "vitra". Naše oči vide formu, ali ne i tu energiju koja postoji između njih, ono oku nevidljivo što sve nas povezuje. Svatko je od nas poseban kao biće, ali svi smo povezani tim nevidljivim nitima. Zato su i moje skulpture povezane i zato radim ambijentalne izložbe – govori Jelača Marijančević i dodaje kako njezina šibenska "Arhitektura neba" ima podnaslov "Stvaranje života".
– Svatko će u tim formama prepoznati nešto svoje: školjku, gnijezdo, kukuljicu... oblike u kojima se čuva život cjelokupnog našeg planeta – napominje umjetnica, a to čuvanje života potaknulo ju je da ambijentalnost izložbe upotpuni i glazbom koju je napravila u suradnji s umjetnikom Jakšom Matošićem. Svojevrsna je to uspavanka nastala spajanjem glasova, instrumentalne glazbe i zvukova iz prirode koji "odražavaju život u njegovu stvaranju", kako u tekstu kataloga navodi povjesničarka umjetnosti i kustosica Sonja Švec Španjol.
"Arhitektura neba" Tonke Jelače Marijančević izrađena je od kaširanog rižinog papira te pamuka na žici u kombinaciji s drvom, keramikom i koncima.
Prvi put izložbu pod tim nazivom imala je 2017. godine u Dioklecijanovim podrumima u Splitu. Od tada ona stalno raste i nadopunjuje se. Svi radovi predstavljeni u Šibeniku novijeg su datuma, osim nekoliko skulptura, među kojima je i ona nazvana "DNK Univerzum", koja je u šibenskoj galeriji postavljena u apsidi crkvice, jedinstvenom galerijskom prostoru koji je oduševio umjetnicu i koji se izvrsno "sljubio" s neobičnim formama u bijeloj boji, jer je bojenje forme, reći će Jelača Marijančević, uopće ne zanima.
– Crkvica je predivna. Sve je u cjelini čarobna instalacija, lipota i svetost života!
Izložbu splitske umjetnice šibenska će publika moći pogledati do 28. kolovoza. Nakon pulskog slikara Bojana Šumonje, ovo je tek druga izložba u ovoj gradskoj galeriji postavljena nakon korone u tzv. novom normalnom. U prostoru u kojem su se nekada izložbe smjenjivale svakih 20-ak dana, sada traju punih mjesec dana. Razlog za to, kako naglašava ravnateljica Antonija Modrušan, smanjenje je financijskih sredstava koje galerija dobiva od Ministarstva kulture, Grada Šibenika i Županije. Zbog korone ta su sredstva ove godine dodatno smanjena, pa je za program, umjesto očekivanih 160.000 kuna, dobiveno 125.000 kuna.
Zbog toga će do kraja godine biti priređeno manje likovnih događanja, ali će zato prvi put umjetnici za svoje gostovanje u Šibeniku dobiti honorar. U zemlji u kojoj zapravo tržište umjetnina ne funkcionira i u kojoj galerije, barem poput ove šibenske, nemaju novca da otkupe barem jedno djelo s izložbe, tako će se barem donekle moći pomoći slobodnim umjetnicima koji su se, podsjeća Modrušan, u doba korone našli u posebno teškoj situaciji.