Vrtlar na mjesečini i slušač, koza iz venecijanskog đardina, zmaj i vepar, kameleon, nosorog... bića su i zvijeri koji ovih dana nastanjuju dvoranu za povremena izlaganja Muzeja grada Šibenika.
Nastali su u glavi i rukama Danijela Srdareva, akademskog slikara-grafičara i ilustratora, i prelili se velikim potezima kista na impozantna platna zaokružena u ciklusu "Laboratorio bestiario". Srdarev je rođen u Šibeniku 1981. godine, odrastao je u Vodicama, a u gradu iz kojeg je krenulo njegovo umjetničko putovanje završio je srednju Tehničku školu, nakon koje je u Zagrebu diplomirao na Likovnoj akademiji u klasi Zlatka Kesera.
Oduvijek je, kako kaže, želio upisati akademiju, premda su ga neki odgovarali od toga misleći kako u umjetnosti nema kruha. Nije se pokolebao, a Tehničku školu, kaže, a ne Gimnaziju, upisao je upravo zato "što se tamo stalno nešto crtalo". I bio je u pravu. Njegov rad i talent još je tijekom studija prepoznat i nagrađen Rektorovom nagradom, a kao student bio je pozvan u Japan, gdje je izlagao na izložbama u kategoriji "Excellent artist".
Već dva desetljeća, Srdarev je vrlo aktivan na hrvatskoj likovnoj sceni i prisutan u slikarstvu, grafici, kiparstvu, ilustraciji, čak i kazalištu. Iza njega je 20 samostalnih i 18 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.
Objavio je 11 ilustriranih knjiga, među kojima je i serijal "Umjetnost za djecu" i slikovnica "Arhitekt Ivo", za koju je nagrađen priznanjem "Golden Cubes". Sudjelovao je na Bijenalu ilustracije u Bratislavi 2003. godine, a desetak godina poslije predstavljao je Hrvatsku na Međunarodnom sajmu dječje knjige.
Za svoje ilustracije dobio je svjetske nagrade i priznanja, a surađivao je i u nekoliko kazališnih projekata Renea Medvešeka te slovenske redateljice Mateje Koležnik. Njegovi radovi uvršteni su u više hrvatskih i svjetskih umjetničkih zbirki, a unatoč tomu što živi i radi u Zagrebu, Srdarev je član i vodičke likovne udruge "More".
U Šibeniku je izlagao više puta, ali prvi put na Međunarodnom dječjem festivalu. Zato je svoju umjetničku priču za šibenski festival isprepleo i s jednom dječjom. Njegova kći, neobična i zvučna imena Kiša Vita - prvo joj je nadjenuo tata, a drugo mama - suatorica je izložbe na kojoj su uz slike većeg formata izložene i knjige, koje je Srdarev pokupio sa smetišta te ih, utiskujući u njih svoje grafike, ponovno vratio u život.
No, izložene su i minijaturne skulpture nastale od drvenih štipalica koje je u zajedničkoj radionici Kiša Vita radila s ocem, a predstavljene su i njezine male skulpture u glini.
– Sve slike na ovoj izložbi prvi put se sada javno predstavljaju, iako se radi o ciklusu "Bestijarij", no on se nadovezuje i ulančava na one ranije. Osim dviju slika iz prvog "Bestijarija" koje su 2013. bile izložene u zagrebačkoj galeriji "Kranjčar" – govori Srdarev, ističući kako su knjige i putovanja česti izvori njegove inspiracije.
Tako se i zvjerinjak na šibenskoj izložbi začeo u Veneciji.
– Svi smo Veneciju vidjeli tisuću puta i prožvakali, ali bismo uvijek ponovno mogli ići tamo. Moji su crteži nastali na tom putovanju. U jednom trenutku nije mi bilo zanimljivo raditi vedute i ono što prvo percipirate kada ste u Veneciji. Kada sam se vratio u Zagreb i počeo raditi, skužio sam da je to zapravo bestijarij kanala. I tako je počelo – objašnjava vodičko-šibensko-zagrebački umjetnik i spremno dodaje kako mu sam bestijarij nije bio najzanimljivi dio u radu.
Puno više, kaže, zanimalo ga je ono što se događa u samoj slici, svi njezini apstraktni momenti i grafizmi, nadasve naracija kao okvir koji sve drži na okupu da se ne raspadne. Kako se u tu priču uklopila djevojčica s nepune četiri godine, pitamo autora?
– Budući da radim radionice s Kišom Vitom, onda se ta tema mogla provući i kroz mitološka bića koje smo radili kao grafike i otiskivali u starim knjigama do životinja koje smo napravili od starih kvačica za rublje preko skulptura u glini – otkriva tata Danijel, ističući kako je njegova kći sama pokazala sklonost prema likovnosti i nitko je u tomu ne forsira, a pristojno je i likovno "potkovana".
Odmalena posjećuje izložbe, a ima i svoje slikarske i kiparske favorite, među kojima su i Pablo Picasso te Ivan Kožarić. Kiša Vita je svoje radove, uz očeve, već izlagala, a izložba u Šibeniku joj je već treća u tri godine i devet mjeseci njezina života.
– Mi se tako igramo, a svaka naša radionica ne počinje time da se unaprijed odluči što ćemo raditi, nego imamo materijal s kojim radimo i onda se izrodi sve to skupa. Tako su nastale neke zanimljive radionice kao recimo "Ispuhivanje energije" koju smo napravili kao seriju mapa posvećenih kiparu Ivanu Kožariću.
Ispuhivali smo boju kroz flomastere koji su za to namijenjeni, a kako pušete, boja se rasprsne kao sprej. Dok smo to radili, shvatili smo da je to i Kožarić radio. Zato smo to nazvali "Ispuhivanje energije" i to je naš hommage Kožariću. Kiša Vita zna tko je Kožarić, naučila je posjećivati izložbe. On je je njezin vrlo drag prijatelj. Za njegovu skulpturu "Unutarnje oči" kaže da izgleda kao Slavko iz crtanog filma "Spužva Bob". Mislim da bi se to Kožariću svidjelo – smije se Srdarev, dok je Kiša Vita s drugom djecom trčala po travnjaku ispred muzeja.
U umjetnost i igri u svom laboratoriju neskriveno uživaju i tata i Kiša Vita, a valja istaknuti i kako je Srdarev autor plakata ovogodišnjeg, 61. Međunarodnog festivala djeteta. S tim njegovim radom svakodnevno se susreću i tisuće prolaznika koji na putu iz Kalelarge i Poljane, i obrnuto, prođu kroz festivalska vrata.
Njegov prepoznatljiv autorski rukopis već je i prije ostavio snažan pečat na MDF-u. Najprije je festival dotaknuo njega još dok je bio dijete, da bi poslije, zajedno s Grozdanom Cvitan, postao autor reprezentativne monografije 50. festivala. Neki novi susreti Šibenika i ovog umjetnika posve su izvjesni!