Etnolog i antropolog izv. prof. dr. Jadran Kale, kustos u Etnografskom odjelu Muzeja grada Šibenika i profesor na Sveučilištu u Zadru, izdao je nedavno knjigu “Rasprostiranje kulture: kako ljudi stvaraju prostor”.
Kako je primijećeno u stručnim recenzijama, knjiga je donijela nove poglede na to kako čovjek (kultura) stvara prostor na neurbaniziranim područjima. Neka istraživanja su prvi put u našoj literaturi detaljno antropološki obrađena; knjiga nadilazi klasične definicije prostora kao zemljinoga krajolika i istražuje tragove čovjekove kulture u prostorima mora, neba i ljudskog tijela. Također, dio knjige posvećen je suhozidima. Zaštita suhozidnih građevina krenula je od njegova magisterija iz 1996. godine. No, uvrštenje na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz 2018. ne odgovara onome za što se ovaj znanstvenik godinama zauzimao. Nezadovoljan načinom kako je to obavilo Ministarstvo kulture, Jadran Kale protiv njih sprema sudsku tužbu.
Što obični ljudi imaju od toga da je suhozidna gradnja zaštićena kao svjetska baština u situaciji kad je maslina neobrana, kako klapa pjeva, “jer nima koga da je bere”, a polja su neobrađena, pa mnogi čekaju da im dođe neki investitor i da se imanje proda?
– Istočni grijeh svakih lokalnih vlasti jest da u svakoj zajednici od svih razvojnih mogućnosti predstavljaju samo jednu, a to je prodaja. Dakle, to je svođenje i reduciranje razvojnih mogućnosti na dilemu – poput one “ako nećeš ti radit, ima ko hoće” – samo prodaj ili ništa drugo. To je tako daleko od istine i odražava samo nesposobne uprave. Dapače, na tome prostoru mogu se naslojavati vrijednosti. Na primjer, zamislite da neki “iščašeni” čovjek u gradskoj upravi zamisli da će okupiti vlasnike terena na nekim inertnim područjima koja su sada samo balast, jer se ne obrađuju, u organizaciju energetskih zadruga. To sad više nije znanstvena fantastika, ali zahtijeva malo truda. Evo, na Cresu i na Krku su udružene općine. Kao što se u zgradi udružuju stanari da iskoriste svoje krovove, zašto se ne bi ona zemljišta koja se ne mogu ni za što drugo upotrijebiti bez štete za okoliš organizirala na takav način?
Zauzimali ste se za zaštitu suhozida, a nakon upisa na Listu UNESCO-a 2018. tvrdite da je zaštita nematerijalnoga kulturnog dobra umijeća suhozidne gradnje promašena?
– Ta štetna registracija rađena je s jednom jedinom svrhom, da se u dokonom činovničkom ritmu stigne na vrijeme za zajedničku multilateralnu prijavu na UNESCO za više zemalja da uđu na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Dakle, bili su imuni na ikakvu raspravu. Kad se pročita UNESCO-ova konvencija o nematerijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva, postoji članak 15., gdje piše da nematerijalno kulturno dobro predstavlja kulturnu praksu svoje lokalne zajednice. Ovdje su pod istu kapu strpana sva suhozidna umijeća, bez obzira koji je u pitanju objekt, kompleks, područje, krajolik. Moglo bi se reći da je provedena svojevrsna nacionalizacija baštine. Mi smo, dakle, svi od Konavala do Istre jedna jedina lokalna zajednica s jednim umijećem. U obrazloženju je nanizano par desetaka majstora, gdje vi sad po slovu te registracije možete zvati majstora iz Konavala da vam radi u Istri i obrnuto, a jedan i drugi će raditi s naručenim pločama iz Benkovca, jer takve vrste opskrbe inače nema.
Od početka loše smišljeno
No u početku ste i sami bili uključeni. Oko čega ste se razišli s nadležnima?
– To je od početka loše smišljeno. Ministarstvo kulture takvu baštinu nije moglo ignorirati od vremena kornatskih križeva, jer onda su iz Kolana pokrenuli peticiju za općine i gradove. Kolanjce se u tom trenutku moralo poslušati, jer oni su vodili ekipe da se te križeve uspije izgraditi u roku, što ni na koji drugi način ne bi išlo. Mene su, priznajem, pitali na samom početku. I rekao sam istu stvar kao i danas, da to mora ići putem uvođenja posebne lokalne vještine. A ima ih doista različitih. Tunela, tornjeva, lokvi, građevina, mostova... Vidi se da ovise o lokalnim znanjima. Kudin most je najjasniji primjer. Taj most se raspadao na rijeci Krupi dok se nisu vratili ljudi iz progonstva, jer oni su znali da treba održavati prilaze da se ne začepe dotoci kroz lukove jer će bujice raznijeti most. Kad su se vratili ljudi s tim znanjem, onda se most mogao popraviti. Znači, znanje treba zaštititi, odnosno čuvati. To nikako nije išlo, zapravo su pojednostavili činovnički posao, da bude jedna jedina zaštita. To je radila udruga “Dragodid” nakon što sam ja odbio pisati takvu prijavu. I stiglo je na vrijeme za prijavu za UNESCO-ovu reprezentativnu listu.
Kulturni krajolici - bolna rana
Zašto ste se odlučili tužiti državu, odnosno Ministarstvo kulture? Nije li to presedan da se zbog zaštite kulturne baštine nekoga tuži, a ne tražite za sebe korist?
– Nakon svih iscrpljenih proceduralnih koraka, internih žalbi i sličnoga, došao sam do toga da ću ih zbog te konkretne registracije tužiti sudu. Otponac je taj što stupa na snagu pravilnik Ministarstva poljoprivrede o subvencijama, dakle, o obeštećenjima ljudi koji su obrađujući zemljišta na svom imanju ograničeni time što se na njima nalaze kulturna dobra. To je logično i potrebno. Obrazloženje je bilo da su konzervatori sjeli s Ministarstvom poljoprivrede i ono što su unijeli u pravilnik glasi da čovjek može tražiti subvenciju kad je ograničen u obrađivanju jer mu je na zemljištu arheološko nalazište.
Dakle, čitava kulturna baština izvan gradova samo je arheologija, ništa drugo ne postoji. Zašto je to tako? Najprije zato jer su kulturni krajolici iznimno bolna rana, krajnje su nesistematski, to je vrlo nepopularna konzervatorska kategorija. I vidi se po rasponu rješenja da se proglašavaju od slučaja do slučaja i bez sustava, nema koherentnih pravila, a razlike u veličini najmanjeg i najvećeg kulturnog krajolika su 1:400. Dakle, za kulturne krajolike takva je subvencija neprovediva.
Što se u takvim slučajevima može učiniti sa suhozidima, kod kojih je zaštićeno umijeće gradnje?
– Za nematerijalna kulturna dobra, konkretno ovdje se zaštita odnosila na umijeće gradnje suhozida, zamislite kako biste mogli obeštetiti čovjeka koji će reći da ima registrirano kulturno dobro koje je nematerijalno i da želi obeštećenje zato jer je ograničen u obrađivanju svoga poljoprivrednog posjeda zbog zadržavanja prepoznatljivosti baštine. To je, naravno, neprovedivo. Zato jer je to rješenje nelokalizirano. Ono nije ograničeno na mjesta. To je bila pogreška od početka. I nakon svega zaključio sam da nemam više što čekati. Pitao sam ljude vaše struke, oni su mi savjetovali koji je odvjetnički ured specijaliziran za takve stvari. Nije nitko specijaliziran, zapravo. No ima jedan ured u Zagrebu koji radi s patentnim pravima. Oni su me pristali zastupati.
Ovdje je stvar u trpljenju štete. Ja sam na Žirju također vlasnik suhozida. Tamo se nalaze dvije neobične građevine od kojih je krenula takva zaštita. U blizini imam svoje imanje, pa imam neke osnove da mogu nastupiti kao zainteresirana stranka koja trpi štetu, a zapravo nastupam kao mnogi drugi. Po savjetu odvjetnika, konzultirao sam se, i udruga vinogradara “Dingač” iz Potomja i udruga maslinara iz Luna rekle su da će me poduprijeti pismima potpore. Tako da sam nakon svih godina došao pred sud.
Prakticirajuća znanja
Da bi bilo efekta od toga što je umijeće gradnje zaštićeno, ono mora biti lokalizirano. Na primjer, u okolici Knina imate Ramljane, jedino selo u Hrvatskoj koje ima pravo svođene poljske bunare. Ima ih 14, nema nigdje drugdje takvih. To je neka vrsta pastirskoga inženjerstva. Da bi oni mogli ubrati subvenciju Ministarstva poljoprivrede, takvo nematerijalno kulturno dobro suhozidne gradnje trebalo bi biti uvedeno kao lokalizirano umijeće samo za njihovo selo. I onda bi mogli tražiti novac. Sada su u bilo kojem natječaju u istom košu sa svima drugima. Zbog toga trpe štetu.
Na koji način bi se vlasnici takvih dobara mogli prijaviti za dobivanje poticaja?
– Ministarstvo kulture ima redovni natječaj za prijavljivanje društvenih potreba u kulturi i kvalifikacijski prag je taj da ono za što se traži novac jest uvedeno u Registar kulturnih dobara. Kad su bili rokovi oko preventivne zaštite, pobrinuo sam se za desetak pristiglih lokalnih prijava. U Hrvatskoj ima 10 ili 15 sela jako specifičnih oblika uz koja su vezana još prakticirajuća znanja. Dakle, bitno je da je to znanje živo, da ga netko i dalje izvodi. Da su za prvu ruku uvedena ta sela, onda bi na svakom godišnjem natječaju za prijavljivanje potreba u kulturi oni imali svoju prijavu koja cilja na posebnu registraciju. Ovako su svi skupa u istom košu.
Inače, ovaj Pravilnik Ministarstva poljoprivrede samo je prva od sličnih stvari koje će izlaziti, a na koje će se moći tražiti sredstva. Ovako, sve skupa što imamo je bezvrijedna registracija nematerijalnoga kulturnog dobra zato jer služi samo za političarsku samohvalu. Da se može reći kako se o baštini brine. Ali, znajući sva ta sela, u mnogima je samo starčad, tko će njima pisati prijave? Ili ljudima koji sezonski dolaze iz Beograda i Vojvodine jednom godišnje? Konzervatori ne pišu prijave, pišu samo po zapovijedi, kad se tiču crkve i katedrale.
Opsežan baštinski presjek
Dakle, da bi se održalo na životu znanje lokalne zajednice, u njega je potrebno ulagati. Koliko se na taj način može pridonijeti očuvanju pučkoga graditeljskog nasljeđa, ali i pomoći tamošnjim ljudima?
– Ovo s Ministarstvom kulture nije velik novac, ali veća sredstva su u pitanju s poticajima Ministarstva poljoprivrede, koji su standardizirani na razini cijele Europske unije u okviru zajedničke poljoprivredne politike. Kad su, napokon, krenuli poljoprivredni poticaji za suhozide, prve godine čovjek koji je prijavio najviše imao je 22 kilometra obnovljenih suhozida i nije lagao ni metar. Sa studentima sam bio kod njega prije dva mjeseca. Ove godine nije obnovio ništa, s djecom je morao tisuću i šesto armaturnih mreža isjeći i postaviti da bi se zaštitio od čagljeva. U jednoj sezoni imao je par stotina zaklane janjadi. Dakle, morate praktično reagirati u skoku za takvu vrstu baštine. Njegovo selo Draga Bašćanska jedinstveno je zato što ima, za razliku od Knina gdje su pravo svođeni pastirski bunari, nepravo svođene ili lažno svođene bunare. Svi ljudi koji su takve stvari gradili bili su nepismeni, a to je nastalo u jednom razdoblju povijesti kad im je to bilo korisno učiniti baš na taj način. Ni prije ni poslije. Ovi to još uvijek koriste i popravljaju. S domaćinom, tim pastirom i njegovom obitelji, ja sam sa svojim studentima popravljao jedan od tih bunara. To je živo znanje. On nam je pokazivao kako se to radi.
Što, dakle, očekujete da ćete postići tužbom? Na koji način bi pozitivan ishod mogao donijeti poboljšice lokalnim ljudima?
– Kad imate tako opsežan baštinski presjek pa reagirate kao naše Ministarstvo kulture, to je kao da zavedete da je pjevanje zaštićena kategorija. Sve vrste pjevanja stavite u isti koš i svi iz državne blagajne iz kategorije “pjevanje” nek traže potporu jer je pjevanje vrijedno. To je besmisleno. Baš se na osnovi ovog sela vidi narodni genij na djelu, to je poljski domišljaj s ugrađenim “air conditionom” za pastire. To je iskustvo generacija izgradilo kroz pokušaje i promašaje dok se došlo do rješenja. Takvim ljudima i takvim sredinama treba biti na raspolaganju u njihovoj vlastitoj kategoriji. Ovdje se to zabacilo za račun jednostavnijeg činovničkog posla. Ne tražim odštetu, ali tužim zbog pretrpljene štete vlasnika takve baštine uopće, a zapravo tražim da se u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ubaci pojam lokalne zajednice. Jer ovo sad je rastezanje. No, nije to specifično samo za ovo područje. Bio sam na jednoj javnoj raspravi gdje neki nazovistručnjak lokalnu zajednicu interpretira tako što kaže da su to županije. Takva rastezanja žvakalice događaju se kako je kome potrebno i onda kad se povede rasprava da treba ukinuti županije, netko kaže da su županije lokalne zajednice. Lokalna zajednica mora biti u zakonu, skupa s nekoliko redaka koji bi objasnili zašto takvog kolektivnog stvaratelja kulture konzervator mora pratiti i pomagati. Jer ovo sada je materijal za političko rastezanje termina kako god komu odgovara.
To rastezanje lokalnih zajednica preko svih mjerila nešto je čemu zbog stvaratelja kulture treba stati na kraj. Ovdje konkretno je vezano uz turističku impresiju jer je turizam industrija doživljaja. Prvi doživljaj koji se stekne jest nadzor nad okolišem, a potom i efekt krajolika. A kad se spominju EU fondovi, taj krajolik je zapravo europski krajolik, jer on je nastao iz europske situacije s filokserom, katastrom... To je europski krajolik nastao hrvatskim rukama. Danas ovo što se događa, što guraju različita administrativna rješenja, to su sve te supranacionalne situacije u kojima mi imamo svoje doista specifične ambijente, ali u kojima živimo u širim okvirima.
’Mediteranska prehrana’ kao korporativna prijevara
- Imate i drugi primjer političkog rastezanja termina kako god komu odgovara, onaj oko mediteranskog tipa prehrane, vjerojatno najgoreg primjera korporativnog utjecaja.
To je nastalo kao industrijska inicijativa u Italiji, s takozvanim amblematskim zajednicama. U našem slučaju je to nekoliko sela na Hvaru. Ali, takva “mediteranska prehrana” nije neko selo koje ima svoje stogodišnjake pa ćemo mi pratiti kako to selo jede, nego je to cijeli Mediteran.
To je baš isticano po mjeri tvrtke koja vam prodaje smrznute pizze pa na njih može udariti pečat –”mediteranska prehrana na UNESCO-ovoj listi”. Te amblematske zajednice, pojam koji je uveden iz biologije u potpuno drugom smislu, služe samo kao krpa za otiranje usta da se predstavi kako je to nešto korisno za kulturu, a u pitanju je isključivo privatna komercijalna računica.
Da pojasnim: stvar bi izgledala drukčije da tvrtke koje koriste oznaku ove zaštite plaćaju milijuntninu takve zarade spomenutim “amblematskim zajednicama”, kaže profesor Jadran Kale.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....