Kaže se kako je povijest učiteljica Života. Ali i to da se ona ponavlja. Jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. To bi se moglo primijeniti i na zbivanja u Dalmaciji pred kraj 18. stoljeća.
U 18. stoljeću Napoleonove pobjede nad austrijskom vojskom odigravale su se na granicama dotadašnje Mletačke Republike pod kojom je bila i Dalmacija. Mletačka vlada pala je 12. svibnja 1797., a potom su u Veneciju ušle francuske vojne postrojbe.
Krvave ulice
Međutim, neposredno prije same propasti Repubblice di san Marco i dolaska Napoleonove Francuske, slabo poznatu povijesnu epizodu čini dolazak oko 10 tisuća Hrvata iz Dalmacije tzv. oltramarina u zaleđe Venecije, "terrafermu" kako bi branili "Serenissimu" od Francuza.
Kako piše Šibenčanin dr. fra Vicko Kapitanović, koji je istraživao te zaboravljene i gotovo nepoznate krvave događaje, ulice grada Verone su se "crvenile od hrvatske krvi". Međutim, vrlo brzo su "oltramarini" na traženje samog Napoleona, raspušteni i vraćeni svojim kućama u Dalmaciju. Sa sobom su donijeli i svoje vrlo loše mišljenje o francuskim jakobincima kao nevjernicima.
Sve je to pridonijelo, uz jaki utjecaj klera, da je socijalni pokret i u samome Šibeniku, u lipanjskim danima 1797. godine bio usmjeren protufrancuski i protujakobinski.
A onda, 62 godine nakon tih burnih zbivanja oko sudbine Venecije, u lipnju 1859. godine, hrvatske postrojbe opet vode borbe protiv Francuza, odnosno Legije stranaca na tlu Italije, u gradu Magenti kod Milana i kod Solferina. Tada su legionari preko starog mosta iz 1600. ušli u Magentu i lomili otpor protivnika u teškim obračunima, kuću po kuću. Dok ih konačno nisu svladali. Krvava je pobjeda proslavljena velikim slavljem: "Teško je bilo ustanoviti, tko po tim ulicama leži mrtav, a tko mrtav pijan" pisali su suvremenici.
U jednoj od najznačajnijih bitaka 19. stoljeća na tlu današnje Italije francuska Legija se izravno "sudarila" s hrvatskim krajišnicima, te vojnicima 53. linijske pješačke pukovnije potomcima čuvenih Trenkovih pandura. U zoni Alessandrije izginula je brigada Karlovčana. Začuđuje što se hrvatska historiografija ovim bitkama gotovo uopće nije bavila. Ipak, značaj hrvatskih boraca nisu propustili uočiti oni koji su istraživali Legiju.
Nakon što su raskrčili gradske ulice Magente, odijelili mrtve i ranjene, legionari su pobjedonosno pošli u Milano, slabiji za 250 poginulih boraca. Potom je uslijedila čuvena bitka kod Solferina, a Henry Dunant, osnivač Crvenoga križa, zabilježio je najviše događaja o brutalnosti tih sukoba, ali i o hrabrim hrvatskim ratnicima. Istraživači povijesti "Legije" pišu, da su i "Hrvati svojim ratovanjem inspirirali potpisivanje ženevske konvencije 1864.".
Evo što o Hrvatima kaže Henry Dunant:
Ne traže milost
"Bitka je bila toliko bjesomučna, da su katkad, ostavši bez streljiva i slomljenih mušketa, vojnici kretali u borbu kamenjem i šakama. Također su Hrvati prikazani kao borci koji osim što ne daju, i ne traže milosti". Iz Dunantovih zapisa važno je zapravo uočiti vojne vještine Hrvata.
Francuzi su pobijedili Austrijance i Hrvate, da bi se dvije godine kasnije vihorio "tricolore" novorođene Republike.
U Magenti je svake godine u lipnju velika fešta u povijesnim odorama toga doba, gdje dolaze brojni Austrijanci i Francuzi te uz domaće Talijane praše kukuruzom iz topova i pušaka. Hrvatskim krajišnicima te vojnicima 53. linijske pješačke pukovnije koji su se tu borili, nažalost, nema ni traga. Samo je ostala legenda o hrabrim Hrvatima.