Može li kaprijski otočić Baljenac spasiti svoje suhozide, a Kaprijani na njemu posaditi lozu?

Otok Kaprije sve je češće u središtu medijske pažnje zbog jedne baštinske vrednote koje ima u izobilju: zbog suhozida. A kaprijski otočić Baljenac, snimljen iz sto kutova, ali ponajljepše i najatraktivnije iz zraka, postao je svojevrstan zaštitni znak suhozidne baštine i spomenik truda generacija kaprijskih težaka koji su zbog svojih majušnih vinograda podigli 22 kilometra zidova na to malo kopna usred mora. Skoro da su se više nagrbačili podižući zidove oko svojih loza, nego kopajući ih...

Zahvaljujući velikom angažmanu struke - dakle šibenskog Muzeja i višeg kustosa i sveučilišnog profesora, etnologa dr. Jadrana Kale, zatim zanimanju LAG-a "More" i voditeljice Meri Krnić, već se neko vrijeme posvećuje pažnja istraživanju mogućnosti da ta baština postane okosnica malog otočnog gospodarstva i kulturnog života i okruženja.

Kako je, malo-pomalo, suhozidna baština postala trajno registrirano kulturno dobro RH, postoji nada i da će Kaprije realizirati te svoje baštinske ambicije. U prilog tome ide i nedavno postavljena izložba fotografija "Prijatelj suhozida“ autora arhitekta Boška Fržopa - a mnoge od njegovih fotografija nastale su i na kaprijskom području.

Izložba je bila prigoda i za malu svečanost: budući da je ove godine prvi put počela isplata novog poljoprivrednog poticaja namijenjenog upravo obnovi suhozida, na Kaprije je doputovao s jednog sjevernijeg škoja, s Krka, iz Drage Bašćanske, ovčar Marinko Orlić, njegova supruga Mirjana i rođak Vinko Orlić - sve troje posvećeni ovčarstvu u koje je onda, kao nužna djelatnost od pamtivijeka na ovim prostorima, uključena izgradnja i obnavljanje suhozida.

Naravno, tamo gdje su ovčarstvo, vinogradarstvo ili neka druga kultura zamrli, tamo su i suhozidi na umoru. Ovo je, dakle, priča o tome kako jedna živa baštinska djelatnost - stočarstvo - na životu održava i drugu - suhozidarstvo.

E, pa Marinko Orlić dobio je prvi državni poticaj za obnavljanje 22 kilometra suhozida - otprilike onoliko koliko ih ima i na kaprijskom Baljencu. Za to mu je isplaćeno 0,74 eura po metru, odnosno oko 16 tisuća eura!

- Imam 600 ovaca na platou iznad kotline Drage Bašćanske i mi smo u stalnom poslu obnavljanja vanjskog suhozida, onoga koji omeđuje područje na kojem su naše ovce. Znate kako vam je to: stalno ruši bura, ruše ovce, a supruga i ja stalno - diži natrag, diži natrag, diži natrag... Naravno da mi je u svemu tome važan i poticaj za suhozide, a to smo trebali dobiti ima trideset godina... - govori Marinko.

Kad bi se nekako složili svi kaprijski vlasnici parcelica na Baljencu onda bi se i tamošnji suhozidi možda spasili, a otok bi postao spomenik i to živi, jer kad bi, uza sve, Županija preko lovačkih udruga pomogla oko uklanjanja kunića - Kaprijani bi mogli opet posaditi loze! Mogao bi to postati školski primjer dviju djelatnosti u simbiozi: ratarstva i suhozidarstva.

- Naravno da se razmišlja o svemu tome, a za početak bilo bi najvažnije ukloniti bor koji je s južne strane zaprijetio da će sve progutati - kako bor to već čini - govori dr. Jadran Kale.

Ne, nisu to utopističke ideje. Uostalom, utopističkim se činilo i nastojanje da se suhozidna baština trajno registrira kao kulturno dobro, pa se dogodilo. Utopističkom se činila i ideja da će država dati poticaj ovčarima da održavaju suhozide, pa se dogodilo!
Utopističkom se činila i ideja da će tzv. Pulilova kuća usred Kaprije ikad postati mala mjesna uljara i rakijarnica s muzejskom zbirkom u katu, pa se, malo-pomalo, i to realizira.

- Do sada smo potrošili oko 300 tisuća kuna svojih, odnosno donacijskih sredstava da bi je uopće doveli do ovoga stupnja uređenosti da, evo na katu, možemo otvoriti izložbu "Prijatelj suhozida“. Gradonačelnik Željko Burić obećao nam je da će grad financirati malo uljarsko postrojenje koje stoji oko 200 tisuća kuna, a Udruga magunjara i maslinara želi napraviti i malu pecaru rakije od magunja jer jedno i drugo je osobitost Kaprija. Tako malo-pomalo počinjem vjerovati da ćemo to dobiti već iduće godine - govori neumorni predsjednik Mjesnog odbora Dinko Jelovčić.

Otvorenje izložbe na Kapriju bila je prigoda da se Marinku Orliću uruči priznanje - najbolji rad popratnog likovnog natječaja po motivima s izložbe:
- Otišla je u ruke ljudi koji su na natječaj Agencije za plaćanja u poljoprivredi za taj novi poticaj prijavili najviše obnovljenih suhozida, ovčaru Marinku Orliću - govori dr. Jadran Kale.

Nagradu, sliku akademske slikarice Ivone Bura uručila je Meri Krnić, a zanimljivo je to da je Ivona Bura kćerka najboljeg vinara s Dingača, Nike Bure, šibenskih korijena...

I još i ovo: ovčare s Krka dr. Jadran Kale nakon Kaprija poveo je na drugi, i to kopneni kraj Županije, u selo Ramljane prema Kninu. Pastiri iz Drage Bašćanske na Krku i pastiri iz Ramljana jedini su, što dr. Kale zna, na prostoru Hrvatske koji imaju suhizidne poljske cisterne izgrađene kao bunje.

Na Krku imaju lažni svod, a ovi bunari u Ramljanima imaju suhozidne poljske cisterne građene u tehnici suhozida s pravim svodom - što je teže napraviti, ali osigurava veću zapremninu.