Baba, daj mi šudar da ga odnesen u muzej! (FOTO)

Slikovitost naših otoka i priobalja u većini slučajeva najbolje opisuju tradicionalne narodne nošnje. Neizostavni dio tih nošnji su i marame, šudari ili facoli. Ovisno o tome koji se naziv gdje koristi. A upravo su njima Gimnazija Antuna Vrančića, Muzej grada Šibenika i Muzej betinske drvene brodogradnje posvetili neobičnu izložbu pod nazivom "Marame, šudari, facoli... Marame kao dio ženske narodne nošnje šibenskih otoka i priobalja".
Sve je krenulo od profesorice povijesti Jasminke Paić.
– Tema izložbe rodila se na povijesnoj grupi, u klupama šibenske gimnazije. Učenici su prihvatili moju ideju i ozbiljno se zainteresirali kako bismo je zajednički realizirali. Izložba je po mnogočemu posebna. No, rekla bih, najviše po tome što su moji mlađahni učenici pokazali izniman trud, želju i volju za radom na projektu, koji nas vraća u neko prošlo doba – kazivala je profesorica Jasminka Paić.
Vrijedan rad šibenskih gimnazijalaca možda bi ostao nezamijećen da se, kao u filmu "Vlak u snijegu", male ruke nisu složile. Svoj je obol u organizaciji izložbe dala Sandra Barešin, etnologinja i profesorica talijanskog jezika, za likovno postavljanje bila je zadužena kustosica Marija Krnčević Rak, a sve je amenovao ravnatelj šibenskog muzeja Željko Krnčević.
– Učenicima smo, zapravo, željele približiti ulogu žene i osvježiti sjećanje na tu tradiciju, koja se njegovala na otocima i u malim mjestima uz našu obalu. Proteklih mjeseci smo se sustavno pripremali za realizaciju izložbe. Prikupljali smo materijale i istodobno radili na terenu. Naravno, uz pomoć naših učenika, koji su nas u stopu pratili. Oni su prikupljali marame od svojih prabaka, baka, majki. I one su se angažirale na svoj način. Ne smijemo zaboraviti ni naša kulturno-umjetnička društva, koja su nam i te kako asistirala u pripremi izložbe. Zadovoljne smo utoliko više jer je ovo prvi put da je ostvarena takva suradnja na razini profesora, zajedno s učenicima – unisono će ujedinjene gimnazijske snage, profesorice Sandra Barešin i Jasminka Paić.
Njihova je izložba, među inim, pokušala odgovoriti na pitanje koje je pravo značenje marame, šudara ili facola. Što je ona predstavljala dalmatinskim ženama?
– Marama je ženama bila poput osobne iskaznice. Ona je, dakle, nosila određenu poruku. Preko nje se moglo detektirati je li žena loše ili dobre volje, kako se osjeća, je li udana ili nije... A svaka je marama imala i svoju posebnu namjenu – otkrila je etnologinja Sandra Barešin.
Osim mladih gimnazijalki, koje su, poput manekenki, nosile tradicionalne narodne nošnje, na otvaranju izložbe pojavile su se i žene šibenskih otoka, koje tradiciju nošenja marama njeguju i danas.
– Žene su imale svečane šudare, koje su nosile prigodom odlaska na misu, u crkvu. No, kad bi krenule u polje ili u đir po otoku, na glavu bi stavile drugi šudar – kazuje Žirajka Josipa Bepa Jurat, koja na svaku kulturno-glazbenu manifestaciju na svom otoku dolazi u narodnoj nošnji. Dakako, sa šudarom.
Žene marame, međutim, nisu nosile samo kad bi išle u crkvu i polje, već i kad bi pjevale. Pjesma je, zato, pala i na otvaranju izložbe u Muzeju grada Šibenika. Gimnazijalke (klapa šibenske gimnazije, op.a.) zapjevale su izvorne šibenske i jezerske pjesme, a Jezerka Bernarda Klarin pročitala je svoju pjesmu "Šudari babe moje", uz pratnju gitarista Lovre Burazera Paveškovića i mandolinista Ante Rupića.