Ako ojkalica može biti nematerijalna kulturna baština Hrvatske, zašto to ne bi bilo i dvoglasno pripovjedno pjevanje? Pita se to poznati etnokoreograf Šibensko-kninske županije, Jezeranin Nenad Milin ističući kako ojakalica nije karakteristična samo za Hrvatsku, a dvoglasno pripovjedno pjevanje i te kako jest. I to za hrvatske otoke, osobito one u Šibensko-kninskoj županiji gdje se takav na način usmene predaje, prenošenja i očuvanja tradicije vrlo živo njeguje i danas.
Stoga je Milin i podnio zahtjev Ministarstvu kulture da se takav način pjevanja proglasi hrvatskom nematerijalnom kulturnom baštinom. Poticaj za to dalo mu je i betinski KUD Zora koji u 50 godina svog djelovanja ustrajno njeguje i čuva kulturnu baštinu svog mjesta i otoka Murtera.
Prvih pola stoljeća svog života KUD Zora obilježio je i izdanjem Betinske pismarice, knjige u kojoj su prvi put sakupljene i objavljene najpoznatije pučke betinske pjesme koje su se pjevale u raznim prigodama od krštenja i vjenčanja do sprovoda.
– Betinska pismarica predstavlja i sjećanje na one generacije koje su dale veliki doprinos osnivanju i razvoju KUD-a Zora i očuvanju naše baštine i tradicije. Pjesme koje su pratile Betinjane u svakodnevnom životu i uz koje se voljelo i tugovalo, pjevalo za uspavanku, o ljubavi mladića i djevojke, svađama zavidnih žena, oplakivalo voljene osobe itd., sada ostaju trajno zabilježene – kazala je predsjednica KUD-a Zora Marinka Fržop.
Stotine pjesama
Rad na Pismarici počeo je prije godinu dana kada je, kako podsjeća etnologinja Kate Šikić Čubrić, sakupljeno preko 700 pjesama od kojih je u knjizi objavljeno svega 10 posto. Izabrane su, naime, samo one najpoznatije. No, da se na tomu neće stati, pa bi se skoro mogla tiskati još koja slična knjiga, jasno govori i to što se Betinjani još uvijek javljaju sa stihovima i pjesmama koje su oni čuli od svojih starih.Sve pjesme napisane su u desetercu kojim su se pjevači služili jer im je tako bilo lakše pamtiti stihove, a istu funkciju su imala i brojna ponavljanja ili stalni epiteti koji se javljaju u različitim pjesmama, ali u istom obliku i značenju.
– Članovi KUD-a Zora već godinama prikupljaju narodno blago i bilježe stihove od najstarijih kazivačica pokušavajući ih vratiti u vrijeme kada je živopisna narodna pjesma doista živjela u svakodnevnom životu, u vrijeme kada su ljudi svoje osjećaje pretakali u pjesme i stihove ali ih nikada nisu zapisali. Ne zna se koliko je pjesama tako zaboravljeno – navode Šikić Čubrić i Diana Filipi koje su i autorice pratećeg teksta u Pismarici koja osim stihova donosi i brojne fotografije KUD-a Zora i narodnih nošnji betinskog kraja.
Svekrvina bičva
Stihove smo primili od naših starih. Čuvali ih i pjevali, a sada ih u ovoj Pismarici predajemo dalje – kaže Silvia Čurić. A da su Betinjani znali opjevati gotovo sve životne situacije govore i stihovi o nevjesti i svekrvi: "Mili Bože nesritna sam bila/U kolu san bičvu izgubila/Da je moja ne bi ni žalila/Ono mi je svekrvina bila."
