Nisam nimalo zavidan onima, koji su "krojili" liste najboljih šibenskih sportaša i trenera u minuloj godini. Kompromis je neizbježan, kad u isti krug odlučivanja valja ubaciti srebrnu olimpijsku medalju Ivice Tucka u Rio de Janeiru i uspjehe Lucije Jurković – Periša, koja je već mjesecima na američkoj adresi, s dometima samozatajnih šibenskih odbojkaša ili entuzijazmom vaterpolistica Viktorije. No, kompromis poprima zabrinjavajuće razmjere, kad je riječ o čak 75 šibenskih sportskih nada, koliko ih je dobilo priznanja Šibenskog sportskog saveza.
Je li itko u tom gradskom sportskom forumu ikad napravio analizu o tome koliko je u minulim godinama tih (službeno proglašenih) sportskih nada dospjelo do seniorskih dometa!? Je li riječ isključivo o istinskim talentima ili i o tatinim i maminim sinovima i kćerkama, koji su pogurani roditeljskim autoritetom i trenerskim oportunizmom došli do "papirnatih“ priznanja!? Da razloga za skepsu nema, onda se, primjerice, ne bi događalo da u šibenskom nogometnom drugoligašu u jednom trenutku "na spizi“ bude čak 19 nogometaša! Barem bi pola od spomenutih "abonenata“ potisnule službeno proglašene sportske nade! Ili, kako znam nerijetko kazati, što će ti potvrda da imaš dva metra, ako si visok nešto više od 170 centimetra!?
Među službeno proglašenih više od 70 sportskih nada našli su se i dječaci iz nogometne škole "Joso Bego“. Ako bismo zanemarili ranije spomenutu skepsu, onda bi to trebao biti dokaz da tamo treneri rade koristan posao. Ipak, priču o toj nogometnoj školi sve da i hoćemo ne može zadržati na tim komplimentima. Čelnici nogometne škole „Josip Bego“ potpisali su ugovor o suradnji sa splitskim Hajdukom, koji logično podrazumijeva usmjeravanje najboljih uzoraka prema Splitu. Neovisno od toga što sam pakleno siguran da se Josip Bego, koji je Šubićevcu bio vjeran gotovo sedam desetljeća, a po kojemu je škola dobila ime, negdje na nebu silno srdi glede tog ugovora, smatram legitimnim pravom prvih ljudi te nogometne škole da potpišu taj sporazum. Međutim, neizbježno je famozno "ali“. Ako nadareni dječaci iz škole "Joso Bego“, prema sporazumu, odlaze u Poljud, a ne na Šubićevac, zašto Šibenski sportski savez s 10 tisuća kuna financira tu školu!? Zašto je isključivo ne financira Hajduk i Splitski sportski savez!?
Moje dvojbe nemaju ni najmanju dozu antagonizma na relaciji Šubićevac – Poljud. Dapače, volio bih da se odnosi među dalmatinskim ligašima vrate u okvire iz doba, kad je tercet Kirigin – Žaja – Ivić i te kako brinuo o sudbini šibenskog nogometa.
Riječ je o reprizi dvojbe, koju sam naznačio, kad je ultra-nadareni Dario Šarić iz Škole košarke "Dražen Petrović“ umjesto u KK Šibenik završio u dresu Zagreba. Tada sam se jednako pitao ima li smisla spomenutoj školi osigurati šibensku dotaciju i besplatne termine u dvoranama, ako najbolje uzorke šalju na zagrebačku, a ne na domaću šibensku adresu!?
Zbog „vječnog“ šibenskog kompromisa nije bilo (službenog) odgovora na to pitanje, a još manje zasluženih sankcija glavnim protagonistima spomenute rabote. Samo je nama, zakletim Šibenčanima ostala nezacijeljena rana ili podatak da najveći šibenski košarkaški talent poslije legendarnog Dražena Petrovića nije odigrao ni sekunde u seniorskom dresu svog kluba. Rana, koja neovisno o silnom radovanju zbog Šarićeva visokog leta američkim nebom, nikad neće ni zacijeliti.