Svića je puna ulja

Nije baš lako razriješiti dvojbu što više imponira kod trenera nogometaša Šibenika Borimira Perkovića. Njegova želja da momčadi udahne gotovo sve odlike suvremene nogometne igre ili njegov "vječni", neslomljiv optimizam?
- Uporno govorim mojim igračima da se ne osvrću na momčadi s drugoligaškog dna, već da im pogled bude uperen prema vrhu ljestvice - ponavljao je Perković minulih dana šibenskim novinarima. Kao da je i njih htio uvjeriti kako se vjera u (trenutačne) domete Šubićevca isplati.

Sportska nesreća

Na taj način Perković prkosi statistici, koja govori kako su ove jeseni Šibenčani izgubili čak 15 bodova na svom travnjaku, klupskoj besparici, slabo popunjenim tribinama (na kojima se, ako izuzmemo famoznu kup-utakmicu s Hajdukom, ne može skupiti ni 500 gledatelja), a i sportskoj nesreći, koja kao crna sjena vjerno prati hrabre šibenske nogometaše. Da se ne vraćamo na ne baš bajni ljetni početak dovoljno je spomenuti tri susreta (Solin, Sesvete, Dinamo), u kojima su Šibenčani nepodnošljivom lakoćom prosuli šest bodova ili "utržak“, kojim bi lako stigli u konkurenciji za "goli“ vrh.

Dakako, ako se nešto uporno ponavlja, ne može se nazvati samo pehom. Bit će da je nešto problematično i u šibenskim nogama, pa i glavama, čiji se utjecaj i te kako ćuti u kobnim završnicama, kakvim se doimala nesretna utakmica sa Solinjanima s golom primljenim koju sekundu poslije stvarnog isteka sudačke nadoknade.
Zato se neki drugi ciljevi, a ne, istina sramežljiva, žudnja prema drugoligaškom vrhu nameću kao imperativ Šubićevcu. U zimskoj stanci valja definitivno razriješiti dvojbu je li mudrije još čvršće potencirati orijentaciju na domaću mladost ili posegnuti za fureštima, koji su se u minulim sezonama, posebice u onoj, kad se Prva liga smiješila kao na dlanu, pokazali nesretnim mačcima u vreći.

Moguća pojačanja

Zahvaljujući jasnoj klupskoj orijentaciji i (još više) Perkovićevoj vjeri u šibensku mladost Šubićevac već ima neke opipljive jesenske rezultate. Primjerice, malo se koji hrvatski prvoligaš ili drugoligaš može pohvaliti sa 16-godišnjakom kao standardnim prvotimcem. A taj status Marko Bulat nije zaslužio ni po babi (Joso), ni po stricu (Ivanu), već svojim nespornim talentom, začinjenim željom da očiglednu nogometnu vještinu začini odlikama profesionalnog sportaša. Trebam li podsjećati neke ranije šibenske trenere kako su Ivana Rocu, Luku Fuština, Roberta Pecolaja ili Luku Celića tretirali kao "slučajne nogometne prolaznike", a da ih Perković polako, ali sigurno preobražava u oslonce momčadi!?

Samo površni razgovor s Josom Bulatom, predsjednikom Nadzornog odbora kluba, za tren me je uvjerio kako Šubićevac prvenstveno razmišlja o mogućim pojačanjima iz nepresušnog dalmatinskog bazena ili momcima koje je grijeh smatrati fureštim.
Uvjeren sam da će klupsko vodstvo sve moguće i "nemoguće“ dvojbe riješiti pravodobno, no to što su prvoligaške ambicije, ruku na srce, daleko od stvarnosti, ne smije otupjeti motivaciju za zadnju jesensku utakmicu s Varaždinom. Za završni je jesenski uspjeh u šibenskoj svići, uvjeren sam, ulja više nego dovoljno!