Na Šubićevcu, slažu se svi, silno nedostaje pokojni Damir Čapin. Šibenski veteran i dugogodišnji član klupskog vodstva, koji je na svoj inteligentni i pomirljivi način spajao funkcionere, zadužene za osiguranje sponzora i one, koji su se cijeli život družili s nogometnom loptom. U prijateljskim uvjeravanjima nerijetko smo zajedno tražili (i nalazili) dobra rješenja za šibenski nogomet. Poput imenovanja Gorana Tomića za "prinudnog trenera" u famoznim kvalifikacijskim utakmicama s Istrom. Tomić je već bio na putu za Salzburg, gdje mu živi supruga, kad ga je Damir zamolio da se vrati.
U jednom od zadnjih prijateljskih uvjeravanja složili smo se da je bolje dovoditi na posudbu nadarene igrače iz klubova velike četvorke (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek) nego otvarati vrata već potrošenim nogometašima (sa strane), koji u pravilu donose nemir u svlačionici. Damir je smislio i radni naslov marketinške poruke za takvu praksu u stilu "Šubićevac je sportski trampulin za nadarene nogometaše“. Gdje se (i zašto) ta zamisao izgubila na gornjem katu Šubićevca, nikad nisam doznao. No, istina je da je HNK Šibenik poslije nekad senzacionalnih posudbi kasnijih reprezentativnih igrača (Slaven Bilić, Nikola Kalinić i Tomo Erceg iz Hajduka, te Nikola Jurčević iz Dinama), te više nego sjajne suradnje s Rijekom, spao na to da mu Osijek šalje igrače bez ikakve perspektive. Momke, čije su šanse da se vrate prvoligaškom nogometu manje nego da kontroverzni saborski zastupnik Glasnović postane članom SDP-a!
Ako se vratimo Čapinovim "prijateljskim uvjeravanjima", onda valja priznati da su se ona temeljila ne samo na (davnoj) praksi Šubićevca, te gotovo više na svijetlom primjeru iz susjedne Crnice. Mnogi su zaboravili da su vaterpolisti Solarisa (Šibenika) na svojim uspješnim europskim putima u svom bazenu "kalili" (kasnije reprezentativce) Lončara i Paškvalina (iz Mladosti), Obradovića (iz Juga), te zaboravljenog starijeg brata veličanstvenog Sandra, Ivana Sukna. Bolje rečeno, aktualni je izbornik Ivica Tucak kao šibenski trener radio sjajan posao za Crnicu, ali i dugoročno za hrvatski vaterpolo.
Može li takva praksa opet zaživjeti ne samo u Crnici i na Šubićevcu, već i na Baldekinu!? Malo tko me može uvjeriti da je za GKK Šibenik bolje da šibenski dres nose potrošeni igrači nego talenti iz Cedevite, koja mi se čini najprikladnijom za suradnju. A ako se vratimo nogometu, takav model značio bi i otvaranje procesa pomirenja Šubićevca s Maksimirom i Poljudom. Pa, ne može "vječno“ trajati rat među starim hrvatskim klubovima! Ne može se, primjerice, izbrisati povijest, koja govori da ima dvije sjajne, gotovo reprezentativne momčadi nogometaša, koji su nosili i bijeli, i narančasti dres.
Znam da takvim razmišljanjima ulazim u (šibenska, pa i splitska) osinja gnijezda, ali kad se već mogu pomiriti Sjeverna i Južna Koreja, zašto to ne bi vrijedilo i za Hajduk i Šibenik!? A onima, koji o svemu misle drugačije, jasno ću kazati. Pojačanje je, kad u Crnicu vratiš Vlahovića, a ne kad na Šubićevcu pokušavaš dati umjetno disanje Pongračiću!