Ako Damir Krstičević nakon ove "neviđene blamaže" s propalom kupnjom izraelskih borbenih aviona i dalje ostane u Vladi RH, to će moći zahvaliti u prvom redu – Franku Vidoviću. Bio je u izgubljenoj situaciji, na "patosu", s oba oka zatvorena, sudac mu je već brojio... Plenki je u kantunu pozorno gledao, pratio situaciju, reakcije i publike i svog "defence ministera", mislio se hoće li ili neće baciti šugaman. A onda se ukazao Frenki, kao mana s nebesa, Krste je ustao poput Rockyja. I umjesto "Adriaaaan", zavikao – "Goni se, ti i ovo". I zamahnuo rukom da bi igračku, plastičnu maketu F-16 – rekli bi Srbi – rasturio u paramparčad.
Uno di noi
Jer, umjesto grogiranog političara, mrtvog magareta kojeg može udariti svatko tko prođe, s poda je ustao najmlađi general Hrvatske vojske, ratni zapovjednik jedne od najslavnijih postrojbi Domovinskog rata, 4. gardijske brigade...
– "Ja sam ratnik. To se ne radi vojniku" – kazao je Krstičević, koji se očito osjetio poniženim, a svojom je reakcijom to i pokazao. Dapače, time što je reagirao ljudski, i temperamentno, južnjački, dalmatinski, samo je pokazao da se nije "odnarodio", postao političar s teflon obrazom, nego da je i dalje "Uno di noi". Jedan od nas. Fajter kojeg možeš i ubit, al' ga nećeš ponižavat.
Iza te Krstičevićeve reakcije su kao po "defaultu" njegova "braća po oružju" stala na njegovu stranu. Ne samo "četvrtaši", nego i svi ostali – među prvima su reagirali i u Krstinu zaštitu stali dečki iz Udruge A satnije 113. brigade. Drugo je sad pitanje jesu li ili nisu trebali reagirati, upletati se u političke borbe, ali napravili su to instinktivno, ne kalkulirajući. Srcem. Baš onako kako su i išli u rat.
Podrška Krstičeviću krenula je odmah i društvenim mrežama, podsjećalo se kako je baš on vratio vojnicima plaćeni terenski dodatak i stražu, odnosno poboljšao im materijalni status, vratio vojsku u gradove, Vukovar, Sinj, Varaždin, Ploče, sutra i Pulu...
Svi su se oni nakon Vidovićeva i SDP-ova igrokaza "postrojili" iza Krstičevića. A Plenkovića podsjetili kako je Krstičević u desetoj izbornoj jedinici redovno osvajao najveći broj preferencijskih glasova – i do 40 tisuća. Jednako kao što je na SDP-ovoj listi najviše preferencijskih glasova osvajao još jedan od ratnih zapovjednika Četvrte brigade – Ante Kotromanović.
Palac gore-dolje
A palac gore Krstičeviću po defaultu je palac dolje Vidoviću. Uostalom, njegov uspon u nacionalnoj politici i počeo je slučajno, tako što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, u šatoru u Savskoj, koji su svi drugi SDP-ovci izbjegavali kao da je okužen.
Time je stekao poštovanje u braniteljskoj zajednici, i posljedično važnost u SDP-u. U kojem je čak figurirao i kao kandidat za ministra branitelja, s kojima se Fred Matić "zakrvio" ne želeći se odreći Bojana Glavaševića.
Koliko je bio važan, svjedoči i to što je bio glavni organizator sada već čuvenog sastanka na kojem su Milanovića snimali. To ga je poslije lansiralo i među najvažnije ljude novog predsjednika, Davora Bernardića, zaduženog opet za branitelje – uostalom, i sam je branitelj – te nacionalnu sigurnost, obranu.
U tom smislu mu ponižavanje Krstičevića – bez obzira što osobno vjerujem da Vidoviću to nije bilo ni na kraj pameti – svakako neće koristiti. Dapače, pratit će ga do kraja političke karijere. Koji se sada čini već posve izvjesnim. Jer, evo, nakon šibenske, izvjesno je da gubi i braniteljsku bazu. U povijest bi mogao ući kao prvi čovjek koji je stradao od plastičnog F-16.