Josip Stojanović, gazda košarkaša Jollyja, silno se naljutio na autora ovih redaka, kad sam na startu nove košarkaške sezone napisao "kako košarkaši Cedevite svojim nastupima s pričuvnim sastavom očigledno krše propozicije i čine prvoligašku utrku neregularnom". Bilo je to poslije susreta Jolly - Cedevita, kad je domaćin lako nadigrao aktualnog prvaka, koji je na Baldekin istrčao s "dječjim vrtićem".
Slučaj (ili ironija!?) je htio da upravo Stojanović na kraju regularnog dijela prvoligaške utrke izađe s gotovo s istovjetnim stavom "kako je Cedevita napravila cirkus od prvenstva". Bilo je to poslije utakmice Cedevita - Šibenik, u kojoj je domaćin, po mnogima, javno birao prvog suparnika u doigravanju. Ljutiti Stojanović nije prihvaćao glasne usporedbe s Olimpijskim igrama u Riju, gdje je hrvatski izbornik Ivica Tucak porazom protiv Francuske izbjegao Srbiju u četvrtfinalu. Jole je razmišljao samo puritanski, te, kažu dobro upućeni, prekinuo sve diplomatske (i ine) odnose s Mladenom Weberom, predsjednikom Cedevitom.
Ako je Cedevita doista birala suparnika u doigravanju, onda je to učinila nesportski, ali očito mudro. U košarkaškom su dvokoraku izborili polufinale utrke za prvaka ili u dvije utakmice nisu dali ni mrvu nade šibenskom prvoligašu. Otuda i smrknuto lice Josipa Stojanovića, o čemu je svjedočila TV slika s utakmice Cedevita - Jolly. A Stojanović, ako izuzmemo "slučaj Cedevita", ne bi smio biti nimalo nezadovoljan sezonom, koja je za momčad Ivana Velića završena u (polu)praznoj dvorani u zagrebačkom Trnskom. Bili su to najbolji sportski mjeseci Stojanovićeve momčadi, otkako je uspješni miljevački poduzetnik iz pepela stvorio klub, kojemu u organizacijskom smislu i nije baš lako naći neku veću manu. Jolly je bio finalist Kupa Krešimira Ćosića, te treći u regularnom dijelu prvoligaške utrke. Riječ je o zaista zavidnom uspjehu.
Što se dogodilo ove sezone u klubu, a što Stojanoviću i suradnicima nije polazilo za rukom u minulim godinama? Za razliku od ranijih prvoligaških utrka Stojanović je, čini se, puno toga prepustio iskusnom stručnjaku Ivanu Veliću. A sijedi je Hercegovac stvorio dobru atmosferu na treningu i toliko potrebnu "kemiju" u momčadi, sastavljene od igrača koji su na Baldekin pohrlili iz svih krajeva Lijepe naše, susjednih zemalja, pa i svijeta. Da se razumijemo, nije Jolly posegao za nekim senzacionalnim pojačanjima. Dapače, usuđujem se kazati da su neki od njih poput simpatičnog Zadranina Ivana Novačića najjačim sjajem u svojoj karijeri zasjali upravo u šibenskom dresu. Sličnu ocjenu mogli bismo mirne duše dati Josipu Bilinovcu, koji je prošao gotove sve mlađe selekcije hrvatske reprezentacije, a koji se upravo igrama u Jollyju prvi put nametnuo seniorskom izborniku Aleksandru Petroviću. Ukratko, da ne bi neugodnog poraza u Zaboku, sezona momčadi Ivana Velića bila bi gotovo bezgrešna. Po ukupnom učinku barem malo iznad pojedinačnih vrijednosti igrača.
žKakve su projekcije Josipa Stojanovića i Ivana Velića za iduću sezonu!? U kojoj mjeri one ovise o financijskim mogućnostima glavnog sponzora (čitaj: gazde Jole), razapetog između hotelijerstva i prodaje automobila!? Ne usuđujem se čačkati po tome. Dapače, nije baš ni pristojno "soliti pamet" sportskom zanesenjaku, koji u košarku već dva desetljeća ulaže svoj novac. Čovjeku, kojega pod obruče očito nosi ljubav. Ljubav, koja podrazumijeva i emotivne reakcije, pa su i posve razumljivi prekidi "diplomatskih odnosa" s Mladenom Weberom i autorom ovih redaka.
