StoryEditorOCM
KolumneDRNIŠKI AMARCORD

Lipa priča o Ericu Legrandu i betlehemskim figuricama

5. kolovoza 2019. - 14:55

Čovik nikad ne zna di ga šta čeka, i lipo i ružno. Naprosto, važno je ići, biti u pokretu. Onda će nešto i naići, pa ma šta to bilo.
26. srpnja, petak, vidijo san plakat. Nastupa KUD "Kraluš" iz Stupnika. Šta bi stariji čovik iz Drniša, metimo reć ja, moga iz toga zaključit ? Ništa. Oden ja na lice mista. To je dvorište Osnovne glazbene škole Krsto Odak, a "Kraluš" je društvo koje se bavi njegovanjem folklora i i kulturne baštine iz cile Hrvacke. Tricet i pet cura i momaka, a ima i par dice, priko uru su svirali, pivali, plesali narodne pisme i kola. Imali su lipe nošnje, cure pletenice sve i jedna. A sviraju tako lipo da se čovik mora uzdrćat. Mi u publiki lipo smo pljeskali. Nismo ništa glumili. Iskreno smo bili oduševljeni, a dica iznenađena kako smo kulturni. Pita san ih da šta in je Kraluš. To van je, gospon, ogrlica koja je sastavni dio nošnje. Meni je bilo drago šta san sazna, a bilo mi je drago šta san pod stare dane posta "gospon". Sritan li bi bijo moj ćaća da je to moga čut.

On i gospođa

Istu tu veče ima san još jedan lipi, duboko ljudski susret. Vidin dobro poznate kulturne djelatnice, sestre, Josipu i Jelenu Prpa i s njima neke nepoznate ozbiljne ljude. Dobraveče, dobraveče, ja drito, da ko su oni. I tu je počela ova lipa priča. Gospodin je Francuz, zove se Eric Legrand, a snjim je njegova gospođa, njegov sin i buduća mu nevista. Informatorica iz crkvice presvetog Otkupitelja u Otavicama, Mauzoleja Ivana Meštrovića, Josipa Prpa spomenu jednu divnu priču o Ericu, a onda i ja poče ispitivat. On ne zna hrvatski, ja ne znan francuski osim Orevuar i Mon amur. Zato postoji engleski.


Nije se Eric nada da ću ga spopast, parijo je ki da ima tremu. Da ne duljin, on je 1992. godine bijo član Francuskog bataljuna u okviru UN-ovih plavih kaciga i služijo je u području Donjeg Lapca. U devetom misecu iste godine poslalo ga, s još nekoliko kolega, na ispomoć Kenijskom bataljunu na području Drniša. Kroz svakodnevne ophodnje, sam govori, dobro je upozna kraj i vidijo razmjere stradanja. Kako je i sam praktični vjernik katolik, jedan dan u selu Gradac vidijo je miniranu i spaljenu Crkvu Sv. Marije. Prošetao je zgarištem zgrožen viđenim prizorima. Nedaleko oltara, u hrpi prašine, zapazijo je figurice iz Betlehemske štalice. Bile su uprljane, razbacane, prašnjave. Pažljivo motreći, uprkos mogućoj pogibelji zbog neprijateljskog okruženja, pokupijo je figurice i Josipa i Marije, maloga Isusa, janjčiće. Ponio je to sa sobom, a ratni vihor odveo ga je dalje, daleko od Graca, daleko od Drniša.

Duboko živi vjeru

Spominje Eric kako je njegova gospođa pažljivo iščistila sve figurice i kako su one, pod njihovim Božićnim borom dobile sasvim novi sjaj. Godinama je tako bilo dok nije definitivno odlučijo: Betlehemske figure moraju biti tamo di pripadaju. S njim se složila i cila familija. 2015. godine došli su u Drniš. Otiša je u Mauzolej i tamo sreo Josipu Prpa. Ona, i sama zauzeta vjernica, odmah je vidila o čemu se radi. Isti tren pozvala je župnika Župe Gradac, fra Jozu Jukića. On je s oduševljenjem saslušao Erica i poveo ga u svoj dom. I tadašnji načelnik Općine Ružić, gdje se Župa i nalazi, gospodin Josip Sučić nije krio radost. Fra Jozo je prid Božić postavio štalicu s pronađenim figurama. Suze vjerničkog puka najbolje su pokazale koliko im to znači. Kad je u pitanju iskrena vjera, dubina emocija, onda im ni eksplozije ni plamen ne mogu ništa. Sada su figurice dio stalnog prekrasno uređenoga muzejskog postava u okviru Crkve.

A dovoljno je bilo da se među francuskim vojnicima nađe jedan koji i sam duboko živi svoju vjeru u Krista. Kaže Eric, bio je presretan što je donio osmijeh na lica ljudi. Na našem skromnom francuskom samo smo rekli: Mersi boku, msje Legrand! I rastali smo se ka prijatelji!

22. studeni 2024 02:07