Kakva je to antipoduzetnička klima? To je ova klima koja se stvorila oko kina Tesla, klima u kojoj malo što uspijeva a pogotovo ne razvoj gospodarstva i novih radnih mjesta. Koliko je energije, vremena, buke i nepotrebnog polemičkog žara bačeno u vjetar posljednjih dana na ovu temu mogli smo čitavi Šibenik grijati.
Ali ništa, mi struju svejedno uvozimo. A izvozimo obrazovane, pametne i poduzetne, one što hoće, znaju i žele raditi. Ne mogu živjeti samo od naših priča kako je prije sve bilo dobro. I kako smo se mi držali za ruke u kinima kojih više nema. A onda je devedesetih došla zločesta privatizacija pa ih ukinula. I sada na koncu i bageri zločestih tajkuna koji su pomeli posljednje šibensko kino. Fuj, kapitalizam. Na ovakav šibenski i hrvatski način. Nemamo ni jedno kino u gradu, kuka se. A nekad smo ih imali pet! Očito, svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo…
Vitićevo remek-djelo
Karikiram? Pa i ne baš. Više doslovno citiram i prepisujem ono što se ovih dana moglo čuti i pročitati u Šibeniku i od Šibenčana glede i unatoč tome što je Josip Stojanović Jolly krenuo u rušenje ovozemaljskih ostataka ex kina Tesla u korist podizanja moderne poslovne zgrade od stakla i kamena. Odnosno željeza. Na šta su neki odmah graknuli - a di je kamen? Da se uklopi u vizure okolnih kamenih građevina?
E, sad takvo bi pitanje možda imalo i nekog smisla da doslovno iza leđa onih koji pišu i pitaju takve zvizdarije ne stoji remek-djelo Ivana Vitića. Ex dom JNA, a sadašnja Gradska knjižnica. Sva od stakla i željeza - pardon aluminija. Je li i ona nakarada, kulturocid? Zbog koje je srušena gradska kavana. U zemlji u kojoj divlja gradnja, bez ikakvih dozvola i papira, spada u bolje narodne običaje i čiju legalizaciju ne može u uredovno radno vrijeme obaviti već nekoliko godina ni cijeli, ionako hipertrofirani upravni aparat - pa zapošljava dodatne kadrove - mi smo se uhvatili kina Tesla, koji ima čak i dozvolu za rušenje, izdanu od ovlaštene konzervatorske struke.
A to što zovu nakarada od stakla i betona djelo je jedne od najrenomiranijih hrvatskih projektantskih kuća, ureda Vulin Ileković. Koji nastavlja djelo akademika Ante Vulina, koji je izgradio pola Šibenika. I za to dobio i nagradu grada Šibenika 2008. godine za životno djelo, za iznimne uspjehe u arhitektonskom oblikovanju dijelova Šibenika. Ali, što to znači onima koji i danas kao najveću zamjerku Vitićevoj zgradi županije navode to što nema "crveni krov" - pa se ne uklapa u okolne kuće? Ništa.
Primitivni injoranti
A to što smo nekad u Šibeniku imali pet kina, a danas nemamo nijedno nije ništa tragičnije od toga što smo nekad u gradu imali i pet kovačija. A danas isto tako nemamo nijedno. Jer nema više ni karova ni konja koje treba potkivati. Kina u gradu nema zato što više nema publike koji u njih odlazi, nema vojnika koji bi gledali porniće - pa makar i one najnevinije, tipa "Hopa cupa u krevetu" i "Šveđanke u internatu".
Da ima, sam Jolly Stojanović bi na mjestu srušenog ex kina Tesla digao ne jedno nego kino na dva kata. Ne bojte se, ne triba njega učiti na čemu će zaraditi novce. Može "gospodin Šarić" nekom biti simpatičan ili ne, ali kino nije uništila privatizacija, nego to što nitko više nije u njih išao. Uništile su ih najprije videoteke, pa poslije internet, novo vrime koje je došlo i sa sobom donilo nove tehnologije i nove fenomene. One koji tvrde da se u kina nije išlo jer u njih nije ulagano, demantirao je "Cinestar".
Superluksuzan, ali džaba. Nema u njemu gužve. Ali nije našim injorantima ni to dokaz. To je zato što "Cinestar" nije u gradu, vele. Nego na Ražinama, daleko. Moš mislit argumenta. Da je vanka ruke u najposjećenijem šoping-centru u županiji. Ali tako je to s onima kojima grad (pre)staje s crkvom Gospe van Grada. I koji idu ruku pod ruku s onima koji bi najradije da se u Šibeniku opet vozi karom i konjima kako bi se oni kad se u njega vrate iz udobnosti svojih velegradova, modernih domova i dobro plaćenih radnih mista, ponovno mogli na misec ili dva dana vratiti u ditinjstvo, u svoje malo misto u kojem je sve isto onako kako su i ostavili. Lako ćete ih prepoznati po komentarima ispod tekstova i na društvenim mrežama - redovito su među najprimitivnijima.