Kad san bijo student u Zagrebu davnih sedamdesetih godina, najteže su mi padale vrimenske neprilike. Grad sam obožava, ja mlad, ženski mali miljun, a ja ni šolde u žepu. S kraja devetog miseca kad bi počele magle, ti više nisi siguran jeli to magla ili običan smog. Ti onda panično tražiš komadić plavoga neba, a njega nigdi. Tako se uputin na Sljeme i tek tamo pri vrhu ugledam maglovito more iz kojeg izranja tek zvonik Katedrale i ništa više. Sve je nestalo u magli. Zato bih otiša na kuvano vino u Planinarski dom i onda bi lipotu pejzaža maglovitog Zagreba vidijo dvostruko.
Kod nas su jeseni ipak puno lipše. Sunce se ujutro stidljivo pomoli iznad Svilaje, a magla, ako je išta i planirala, nestane, rastjera je bura. Svake godine umjesto mirisa svježe ispečene rakije opiju me pejzaži i boje jeseni po krošnjama stabala. Ta ljepota ne može se glumiti. Ona je fantastična, istinita. Pade mi na pamet zagrebačka jesen i magla sve do prolića, a nu kod nas. Lipote kolko oš! Sve više svita kod nas šeta i u polju. Lip put, okolo vinogradi i livade, poneka njiva. Svud oko tebe mir, miriše trava, u daljini huči dizelka vukući vagone uz Moseć. Taj mir i svježe pokošena trava liče dušu. To je prednost življenja u malom mistu. Zagreb je onda ima tridesetak kina, a nama je dosta ovo naše jedno. Prate trendove vrhunski, već je ode pivala i Lady Gaga u onon novom filmu.
Gužva u Muzeju
Kad je završilo kulturno lito i sve prestave, pomislili smo da će jesen biti otužna i skromna. Tu smo se privarili svim šutom. Uz kino koje i ne brojin, bilo je 17. desetog prestavljanje knjige putopisa Svilim autora Gorana Blaževića iz Umaga o 3300 kilometara hodanja putovima izbjeglica. Ne triban njanci spominjat da je bila puna knjižnica.
Već sutradan, u četvrtak, održana je u Gradskom muzeju u Drnišu izložba o povijesti školstva u drniškom kraju. Bilo je lipo vidit gužvu u Muzeju, stare i mlade posjetijoce. Bilo je tu i stari učitelja, bilo je tu i nekadašnjih učenika, bilo je tu i puno sjete dok su se prepoznavali s požutjelih fotografija nekad dragi likovi prijatelja i kolega. Temeljem dostupnih dokumenata vridni muzealci podastrli su valjane dokaze o kontinuitetu i to višestoljetnom odgoja i obrazovanja na ovom području. Možda se ponajbolje na školstvu vidi kad se minjaju uprave i sistemi, kako se minja i školstvo. Nije uvik dovoljno znati samo abecedu i abak. Uvik triba još štogod. Gušt mi je bijo vidit gužvu u Muzeju. Ko to more platit?!
Već u nedilju naš puno puta spominjani Tamburaški orkestar pod ravnanjem Milke Tomić ima je svoj koncert u crkvi Gospe od Ružarija, a sve u povodu proslave osvajanja srebrne plakete na takmičenju tamburaša u Osijeku. Naši uvik završe u finalu, dikod zlato, dikod srebro. Neka naši tamburaša i naše Milke.
Sve tute i lipo
U utorak je bila još jedna fešta kulture u Gradskoj knjižnici. Knjižnica i ogranak Matice hrvatske organizirali su predavanje profešura Davora Gaurine iz našeg Muzeja o Drnišu u Prvom svjetskom ratu, i predavanje dr. Ante Bralića iz Zadra o Prvom svjetskom ratu u Dalmaciji.
Eto i prošli četvrtak, u Glazbenoj školi Krste Odaka nastupio je orkestar Splitski virtuozi. Desetak mlade čeljadi svira ozbiljnu muziku i pri tome uživaju. Svaka čast i Glazbenoj školi i Pučkom otvorenom učilištu na organizaciji ovog događanja. I još nisan sve nabrojio.
Već 27. desetog u Drnišu je bio 6. Festival Zborske duhovne glazbe Jubilate Deo! O tom potom. Ko ne bi bijo sritan kraj voliko događanja. Sve lipo, vrhunsko, nigdi ne moraš platit kartu, i ne moraš nigdi ić. Sve se odvija tute, kod nas.
Kaže, kako provodiš vrime ka penzijoner, je l' ti dosadno? Jeste vidili šta ja sve nabroji! Ne moreš na sve ni stignit. Pa ovo je ki u Zagrebu, samo šta na našem nebu nema magle. Uglavnom je Sunce, a bura i dalje nosi miris pokošene trave u naše nosnice!