Genijalan način ‘pranja novca’ izumili su Hrvati u Australiji. Jedan naš, što se vratio otamo, pričao mi je da je bilo na svim tamošnjim naslovnicama, a poreznici su padali na dupe i vrtjeli glavom: “Ma kako se samo toga sjetio?! Briljantno!’”
A naš je rođo samo slijegao ramenima – “Neš ti stvari!”.
Evo o čemu se radilo: Talijani su držali restorane, a naši su sadili salatu. I kako je išlo dobro susjedima, išlo je dobro i našima – kuri spiza, a kuri i salata. Pa su se braća po manirima ubrzo dogovorila – “Ajde, ne moramo mi baš svaku turu i svaku glavicu salate prikazat. Možemo mi to malo i zamračit, pa platit jedni drugima na ruke. Na crno! A državi zamračit porez i prihod!”.
I dobro je to njima išlo, ali Australija je malo nezgodna država. Anglosaksonski je to sustav, u njemu možeš radit što hoćeš, samo jedno ne smiješ – ne platit porez. I ne možeš vozit Mercedes, a imat legalni godišnji prihod koji je taman dovoljan da kupiš za njega četiri gume na nekoliko rata. Odakle? Novci ti moraju imat ulaz! I čega ti se genijalni um Hrvata dosjetio? Da s gotovinom, crnom lovom uđe u kockarnicu, promijeni deset tisuća eura u žetone, ali ne ide s njima ni na rulet ni na Jednorukog Džeka! Nego naš rođo popije piće i na blagajni na izlazu promijeni žetone u lovu. Koja mu izda potvrdu da je tih deset tisuća dolara “zaradio” na “kocki”. Posve legalno! Njegova “crna” lova iziđe iz kockarnice “bijela” kao snijeg, s potvrdom o podrijetlu! Zakonito da zakonitije ne može biti!
Kako se cijela stvar otkrila? I Hrvati, i Talijani postali su žrtve vlastitog uspjeha! Ne može se na kocki zarađivati svaki dan deset, dvadeset, trideset tisuća dolara. Što je preslano, nije ni mački drago, pa se i poreznicima kad su vidjeli puste potvrde upalila lampica.
Ni orala, ni kopala!
Sličan genijalan um, kojem treba skinuti kapu do poda, pokazala je i ekipa iz Murtera, koja je našla način da bogovski živi od poljoprivrede, a ni orala ni kopala. To ni Nizozemci, koji su stoljećima otimali zemlju od mora, ne mogu, oni su amateri, male bebe za ove naše alkemičare. Kojima je pošlo za rukom ono za čim su alkemičari tragali stoljećima, a za što se i danas misli da je nemoguće – da se kamen pretvori u zlato. A moguće je, itekako!
Sve što vam treba je suhi bezvodni kamenjar, u papirima poljoprivredno zemljište, s par maslina, i pogled na Kornate. No, vi ćete za taj kamenjar, od svoga čovika iz županije dobiti papire da je kamp, pa ćete onda u taj kamp moći – potpuno legalno – postaviti i kamp-kućice. No, ni te kamp-kućice nećete morati sami kupiti! A ni praviti, rade to specijalizirane tvrtke. Jer, te kamp-kućice zapravo su u naravi prave male dizajnerske vile, luksuzno opremljene, energentski autonomne, sa solarnim panelima, sanitarnom vodom, koje su mobilne samo po nazivu, i po tome što se mogu, relativno lako i brzo sastaviti i rastaviti, i koje su kupci i njihovi stvarni vlasnici, strani državljani plaćali i po sto tisuća eura svaku.
A vama, vlasniku poljoprivrednog zemljišta, odnosno kampa plaćaju samo – najam. I cijeli ovaj genijalni know-how. Jer, vlasnici u ovim svojim vilama, čiji se pogled na Kornate prevede na engleski, da vas “ceo svet razume” – The View, mogu boraviti dva, tri tjedna, koliko hoće ili mogu, a nakon toga ih mogu i sami dati u najam i oglašavat na ovim modernim platformama, buking stranicama. Cijena u sezoni prava sitnica – dva tjedna za dvoje ljudi 5676 eura! Što znači da im se ona investicija od sto tisuća eura u kamp-kućicu, koja je u naravi zlatna koka za sve, osim za državu, relativno brzo isplati. Ne troše ni za vlastiti odmor, nego još zarađuju!
Oči širom zatvorene
Naravno, nužan preduvjet za sve je da svi pred ovim zatvaraju oči – da imate službenike u županiji koji će vam izdati dozvolu za kamp na neviđeno, da imate općinsku vlast koja će pred ovim zatvarati oči, i tvrditi da vi imate sve potrebne papire, i radite legalno, da imate inspektore koji kod vas, ako išta u glavi imaju, ne ulaze, jer znaju ako uđu da će sami sebi zakomplicirati život. Odnosno, kao i u onoj priči iz Australije – dok ekipa ne postane žrtva vlastitog uspjeha!
Pa ovakvi kampovi, koji nisu kampovi, nego prava mala apartmanska naselja, tvornice novca, “keš mašine” sto puta bolje od poker-aparata tipa “Veća-manja” i “Jednorukog Džeka”, ne počnu nicati na sve strane, među maslinicima. I među kopače zlata, kao u svakoj zlatnoj groznici, na Divljem zapadu, stignu razni sumnjivi – ili po hrvatski rečeno kontroverzni – biznismeni tipa Pripuza, a lokalna se ekipa u međuvremenu posvađa oko novca, odnosno terena, GUP-ova, PUP-ova, divlje i svake druge gradnje. Pa na poprište stiže Wayat Earp, odnosno inspektori USKOK-a, po lokalnog šerifa... Ostalo znate, taj ste film svi gledali ili barem čitali u novinama.