Još se nije rodio onaj ko bi nama ugodio. Ne, ne, takvoga nema. Mi smo - kolektivno - ka i dite iz onoga vica šta je plakalo kad je izgubilo pet kuna. Plače mali, skriči, suza suzu stiže, sve dok jedan od prolaznika, kojem se ta dreka popela na vrh glave, nije posegnuo rukom u džep, dao mu pet kuna i pomilovao ga po glavi. "Evo, je li sad sve u redu?" - pitao je dobri barba, prenerazivši se čim je koji sekund kasnije umjesto zadovoljstva i smijeha uslijedio još jači plač i dreka. "Pa šta je sad, ponovno imaš svojih pet kuna?". "U tom i jest stvar, da nisan izgubija onih pet, sad bi ima deset. Buaaaaaa!" Eto, tako smo i mi, građanke i građani Krešimirova grada, godinama kukali kako nam je prazan centar staroga grada, Masna ulica i Kalelarga i kako je to tragedija vidit prazne, ružne izloge, puste i nikakve, oblipljene u najbolju ruku kakvon papiruštinom.
Vajik buna i bunica
Pa se prozivalo ove i one, gradsku vlast, konzervatore, pa na koncu čak i novinare, da zašto to dozvoljavaju, da zašto ne narede vlasnicima da to urede. Ili ako neće da to vlast sama napravi, pa im na koncu račun ispostavi, kako je to već vanka u Švicarskoj, Njemačkoj ili ko zna di. Pa se onda dizala buna i bunica da se ti prazni, zapušteni izlozi, koji su uži gradski centar Šibenika ukrašavali zadnjih deset - petnaest godina, sve od gradnje trgovačkih centara na Ražinama, besplatno ustupe umjetnicima koji bi ih ukrašavali, svojim slikama i crtarijama. Ili barem djeci na dječjem festivalu, koja bi za njih nešto smislila na svojim likovnim i umjetničkim radionicama.
Ali, utaman, i to je sve bilo uzalud - vlasnici nisu bili zainteresirani. Turistička zajednica grada Šibenika morala je čak obljepljivati prizemlje palače na Meduliću - u kojem je danas King Krešimir Heritage hotel - svojim plakatima samo da na nešto sliči i da ne bi turisti mislili kako su došli u napušteni i prazan "grad duhova". Danas pari da je to bilo cijelo stoljeće prije, a nije. Bilo je to koliko jučer, prije godinu ili dvije dana. Sve dok šibenski centar nije dotaknula nevidljiva ruka turističkog tržišta.
Danas se u njemu nova skrika skriči, nova nam ugroza prijeti. Bankomati! Izbrojali su ih novinari čak 16 u par stotina metara! Čemu će ih toliko? Nagrđuju nam naše lijepe izloge! Moš mislit lipote. Nagledali smo je se proteklih godina. Imaju li dozvolu? Konzervatori kažu da nemaju. A trebali bi ih imati. A zašto, molit ću lijepo, kad nema posebnog gradskog propisa koji bi ograničio postavljanje bankomata u privatne izloge? I šta, uostalom, koga briga koliko ih je? Kao da ih oni plaćaju! Dabogda ih bilo ne 16 u deset metara dužnih izloga, nego 160. I dabogda mi ne mogli proć Kalelargom od stranaca koji u njima čekali red da dignu keš! Kojeg će potrošit u našim slastičarnicama, restoranima, kafićima, suvenirnicama, trafikama...
Ružno je vidit
I od čijeg će profita a uz to i poreza, prireza, najma i ne znam ni ja kakvog sve nameta, njihovi vlasnici i radnici, a nakon toga i konzervatori, i gradski oci, pa na koncu i mi novinari dobiti svoj dio šibenskog turističkog kolača. A što se broja tiče, regulirat će se on sam od sebe. Kad ne bude prometa, vlasnici će ih odnijeti na neko drugo mjesto, kao da nikad nisu ni postojali. A mi ćemo onda kukati i plakati kako na mjestima gdje su nekoć stajali "lijepo dizajnirani i funkcionalni bankomati, koji su bili 24 sata dnevno na usluzi turistima u staroj gradskoj jezgri, kao važan dio moderne urbane opreme", sada stoje daskom okovane rupe.
I pitati konzervatore i gradsku upravu može li se po tom pitanju nešto poduzeti. Jerbo je ružno te daske vidjeti, a i ostavljaju ružnu sliku turistima kad prolaze ulicom koja vodi do UNESCO-ova spomenika!